Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

subota, 24. svibnja 2014.

Odnos

Uhvatim sebe često kako se preispitujem šta radim pogrešno u nekim odnosima sa ljudima, gdje je ta granica, koju ja ne znam da povučem, da se ne bi desilo da, onda kada on krene da postaje veza koja sputava rast, ne okrivljujem sebe za to.

Preispitujem se, šta je to, što još mogu da dam od sebe, šta je to što još mogu da uradim, kako bih se kvalitet odnosa popravio, kako bi se preusmjerio iz tog neželjenog smjera, da bi se doveo do toga da bi me ponovo, kao što me nekada, usrećivao?

Preispitujem se i, šta sam uradila pogrešno, pa je krenulo po zlu? Čime sam izazvala to što se dešava, da li sam mogla drugačije postupiti, ako jesam, zašto nisam, zašto sam morala tako postupiti...


I nizovi, i nizovi, beskonačni nizovi pitanja...


Onda, odjednom, kao što kod mene uvijek to biva, kontrapitanja.

Da li je taj odnos jednosmjeran, kako ga ja vidim? Odnos među dvoje ljudi to svakako ne može niti biti. S tim u vezi, kako to da sam samo ja odgovorna za smjer u kojem odnos kreće, ako, i ja, samo doprinosim tom opštem smjeru, zajedno sa drugom osobom?
Kako to da sam ja kriva za neki peh, ako mi druga osoba, u čast našeg odnosa, nije ukazala na dubinu koju on ima za nju, na to koliko je ona dotaknuta, pobuđena, ponukana, onime što je moj postupak? Koliko je ljuta, kako to nju potresa, gdje je dira?
Nije li to odnos? Reći, onda kada nam neko zalazi u područje koje je za nas ranjivo, kada nas dira ondje gdje nas boli, kada nas boli, ono što nam radi? Zar nije odnos, ukazati na to da nas druga osoba povređuje? Ukazati joj na to, jer ne može ona to znati, ne, ako joj mi ne ukažemo na to. Mi uvijek nešto mislimo da smo mi očigledni toliko da druga osoba treba da zna... Kao, podrazumjeva se... Treba da vidi, pa kako ne vidi, koji mu je vrag?
Ne. Niko nije dužan da vidi sve ono što mi mislimo. Pa mi sami ne možemo u nekim trenucima sabrati vlasitite misli, u haosu naviranja istih, kako da neko drugi može to, ili, pobogu, čitati između redova, ono što mu govorimo?

Odnos je direktnost. Odnos je govorenje nečega onakvog kakvo ono jeste, za nas. Odnos je povlačenje granica onoj osobi, s kojom ga gradimo, povlačenje, jasno i precizno, popraćeno objašnjenjem, ili, jednostavno, popraćeno govorenjem da je to linija koja se ne prenosi. Onda se odnos nastavlja graditi... Kao što i za gradnju kuće trebaju zidovi, tako i za gradnju prijateljstva trebaju granice. Da, granice, ma kako to čudno zvučalo.

I vjerujte, te granice neće narušiti prijateljstva, niti odnose. Te granice će, druga osoba, koja nas voli, prihvatiti kao nas same. Neće mu smetati. Te granice će mu biti naš crtež.

Odnos jeste to. Bivanjem onim što jesam. Ograničavanjem, oivčavanjem sebe naspram drugih.

Odnos je dvosmjeran. I, ne gradimo ga samo mi, niti mi kod drugoga možemo probuditi uvijek ono što je u nama živo, baš zbog njegovih granica i njegovog oivčenja. Ne može nas druga osoba uvijek shvatiti, niti gledati onako kako mi vidimo, niti biti za nas uvijek onda kada nam ona treba, zbog njih.

Odnos je ono što oboje stvaramo. I mi možemo da radimo na njemu do svojih granica, i do granica druge osobe. Možemo da mu dodamo onoliko čarolije koliko je neko spreman da prihvati... Možemo da mu damo onoliko nježnosti, s koliko neko može da se nosi... Možemo da mu poklonimo onoliko darežljivosti, koliko drugu osobu čini poletnom...

I nikako, ama baš nikako, ne treba sebe da dajemo preko toga... Preko "sebe", da bi sačuvali drugog, niti, da bi sačuvali odnos. Jer, dok se granice, bilo naše, bilo tuđe naruše, ostajemo i bez veze.
Bez te niti što nas spaja. Upravo granice i pletu tu pletenicu našeg odnosa... Tu nit spajalicu...
Volimo se njome opleteni, njome ukrašeni...

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...