Nataloži se negativnosti, u neovisnosti o tome što postoji filter između mene i svijeta, filter sagrađen, što od mojih mehanizama odbrane, što od mog razumjevanja svijeta oko sebe, što od onog naivnog, dječijeg, čistog pogleda na svijet, s radošću, radoznalošću i optimizmom.
Nataloži se, jer, ponekad, ono što vidim, jednostavno, uglavnom, u trenutku u kojem se dešava, slikar užasa na licima. Jer je ono što vidim, jednostavno sijač straha. Ono što vidim je, ponekad, jednostavno, potkopač stabilnosti. Polje nemoći. Tuga.
U nekim trenucima, ta se dešavanja ne mogu pretvoriti u nešto ljepše, u nekih ishod, koji je sretan. U trenucima kada se ne nazire šta dobro može izaći iz toga, kada je čovjek, zaustavljen, u stanju šoka, nad onim što se dešava. Kada je čovjek, samo, jedna kap u vrtlogu, vrtlogu za koji ne zna, gdje ga nosi.
U tim trenucima, u kojima sav trud svijeta postaje samo zbir kamenica rasutih po gomili mulja, u kojoj svo žrtvovanje postaje samo obris u gomili zemlje, u kojoj sva nada ostaje pod hrpom crijepa.
U trenucima, kada, tlo pod nogama više nije stabilno, niti su moja koljena manje klecava od nestabilnosti.
Osjećam kako se bujice negativnog strovaljuju... negdje u dubine mene, dotičući one strašne godine, kojih se ne sjećam, u onaj rat, koji je prohujao, onu neizvjesnost, s kojom moja mama očekuje oca u podrumu kuće. Čeka ga, ne znajući dolazi li. Onaj strah, šta ako pitanjem pokrenut, ona želja da sve prođe proparana fijukom granata, iako dovoljno daleko, jednako blizu strahu... I sve ono što je ostalo iz toga, svi oni doživljaji, a ne događaji, koji su se u mene urezali, zajedno s tom bujicom, žele van.
Ponestaje kapaciteta za filter.
Moj filter, sagrađen od svega onog što je za mene vrijednost, satkan sav od ljubavi, i od lijepih stvari na kojima sam zahvalna, i koji, u normalnim okolnostima, propušta one stvari, one probrane, one koje daju mom biću hranu za budućnosti i sve uporniju snagu, inatli snagu, nemoćan je, pred navalom svega što se u mene strovaljuje.
Moja uvijek pozitivna, dječije otvorena, spontana, nesputana osjećanja prema onome u šta idem, u tom su koktelu zbivanja, samo rastopljena, i u toj gorčini, njihov se okus ni ne osjeti.
Ali, ne da odustajem od jačanja svog filtera.
Ne da ikada odustajem od davanja unutar svojih granica. Ne da ikada odustajem od tople riječi. Ikada da odustanem od onog što mi je priroda? Ikada da odustanem od onog što sam ja, što iz mene žubori, i onda kad u meni užas huči?
Nikada ne odustajem.
Dok god je mene, ima otkuda da se gradi. Dok god je mene, imam otkuda da ponovo počnem. Dok god je mene, ima jedna kap, koja se opire gorčini.
I sve se spolja može izgubiti, ali i snaga ne. I sve se okolo može sravniti, ali iznutra ne. Ovo iznutra je, dok je mene, sigurno od svega što dolazi.
Dok je mene, ima uvijek jedna kontrateža, jedan filter koji, uprkos svemu, ostaje postojan.
Ali, kao i svaki filter, ostaje vjeran svome talogu. Poštuje svoj talog. Poštuje ono što u njemu preživi. I iz tog taloga, crpi snagu...
Nema komentara:
Objavi komentar