Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

subota, 31. svibnja 2014.

Znam kako ti je

Olakšavajući efekt "Znam kako ti je." ?

"Znam kako ti je."- ta rečenica, koja bi, kad se u obzir uzme šta poručuje, trebala da bude iscjeljujuća. Jer, ona govori, da osoba s kojom pričamo zna kroz šta prolazimo, zna taj osjećaj, kao proizvod istog tog iskustva, i zna, eto, kako mi je. A zašto ne olakšava ta rečenica, onda?

Zašto ne olakšava, imati pored sebe, nekoga, ko zna kako mi je?
Ne olakšava mi, zato, što on/ona, zna kako mi je. Zna. Ne osjeća. Znači mi, da je razmotrio moja osjećanja, i shvatio, svojim umom, da postoji dio iskustva u njegovom sjećanju, koji se podudara sa mojim, samim tim, posjeduje znanje o kakvoći mojih osjećaja. Znanje o mojim osjećanjima. Ne suosjeća.

Znam kako ti je, često kaže, da me ušutka. Kao ono, znam kako ti je, ne moraš dalje. Ne moraš da mi ponavljaš opet istu priču. Znam, znam. Bio sam tu, desilo mi se to, nije mi do toga da ponovo proživljavam. Sačuvaj me toga. Prošao sam se tog bola, znam kako ti je, ne vraćaj me nazad.

Možeš li doista, da znaš kako mi je?

Možeš li, jer, ja iz svoga spektra osjećaja crpim ona koja oslikavaju taj događaj? Crpim ona osjećanja koja ga čine doživljajem unikatnim za mene. Doživljajem, koji ću da pamtim, i onda kada sam događaj prestane da bude bitan. 
Može li neko, znanjem o događaju, da zna kako je meni? 
Može li, zaista da ima isti spektar osjećanja, istu podlogu vezanu za taj događaj, da taj događaj kod njega pokrene, iste misli, iste ideje o riješenju, iste potrebe?

Ne vjerujem, shodno sa našom unikatnošću kao ljudskih bića, unikatnošću naših iskustava i načina na  koji se nosimo sa onime što nam se dešava, naših strategija, i naših potencijala da ta iskustva koristimo u svrhu učenja o tome kako ćemo slijedeći put da se s njima iznesemo. Ne vjerujem, jer znanjem o događaju, ja znam samo šta se desilo, a ne i kakva je historija tog događaja za osobu kojoj se dešava, kakva su njena iskustva prethodna, s kakvim se teškoćama ona nosi u trenutku kada joj se ovo dešava, da li može da još i ovo što joj se dešava, posloži u glavi, i u srcu, tako, da je više ne uznemirava, niti znam, da li ovaj događaj vrata neka stara sjećanja, koja nisu prijatna...

I zato, obavezujem sebe, da ću da se trudim, da ne govorim "Znam kako ti je.", jer, u suštini, ne znam. Da ću, kada neko priča, da samo slušam, i pokušavam da prozrem KAKO se ta osoba osjeća, a ne ŠTA se dešava. Da joj dam nazad, samo ono što ona meni pruža : Njena osjećanja napram tog što se desilo, a koja prepoznajem u trenutku govora. Time ću joj pokazati da OSJEĆAM, a ne ZNAM, kako joj je.

Nema komentara:

Objavi komentar

Popularno...