Šta vam želim u Novoj godini...

Prošli su praznici. Nisam ukrasila kuću.
Dugo sam bivala pod pritiskom gledajući sve ukrašene, svijetleće, često zasljepljujuće. Bivala pod pritiskom gledajući sve jeftine ukrase koje sebi lako mogu priuštiti, ali svakim pogledom bivali su sve nepotrebniji. Bilo je puno bitnijih stvari koje sam sebi mogla priuštiti, i ukrasiti kuću mi nije bilo neophodno. Ne čini je to domom.
Ja je činim domom. Način na koji se osmijehnem kada mi dođu gosti. Način na koji ja i moj muž, zajedničnim snagama napravimo ručak, i na koji im napravim kafu, u koju mogu dodavati koliko žele šećera. Kako se trudim da uvijek imaju papuče na nogama, i uvijek jastuk za leđima. Moj trud da ih saslušam, da se pošalim s njima, da im komplimentiram.

A praznici. Praznici su ljudi. Oni čine praznike. Oni su sva svrha praznika. Biti okružen ljudima. Nije li onda svaki dan praznik? Nije li onda, da svaki dan imamo priliku da oživimo tu neku, samo praznicima dodijeljenu, čaroliju.
Praznici su vrijeme praštanja, novih početaka. Ne.
Svaki dan je dan za to. Za obradovati nekoga poklonom. Ne skupim, nego onim poklonom koji mu je potreban, zaista. I koji će, svakim pogledom kojim ga oko dotakne, oživjeti sjećanje na onoga ko ga je poklonio. Jer je slušao, brižljivo, potrebe, i poklonio, od srca.

Svaki dan je Nova godina. Svaki je nov. Ne trebamo samo za novu godinu poželjeti želje za slijedeću. Napraviti neke planove. Odlučiti šta želimo od života za dalje.
Ne trebamo čekati bilo koji naredni dan, da nešto počnemo. Ne trebamo čekati taj neki posebni dan, neki posebni trenutak, neki poseban osjećaj koji treba da se javi. Pa mi pravimo te osjećaje, te trenutke posebnim, i samim tim, mi ih biramo. Dosta je bilo odugovlačenja, i čekanja da se spoje, neke nama daleke i tajne zvijezde. Nema potrebe da se zamaramo stvarima na koje ne možemo uticati, koji su potpuno van našeg domašaja. Ne možemo riješiti krize u svijetu. Ne možemo promijeniti okruženje u kojem smo. Niti trebamo. To su preveliki zalogaji.
Ne napuštam ja san o čovjeku koji može da promijeni svijet. Ne. Ja samo prihvatam, onaj, puno bliži javi, ostvariviji san o čovjeku, koji želi da uzme ono što je najbolje za njega samoga.
Da uzme svoj život u svoje ruke i kaže: Ja zaslužujem puno bolje. Da ostavi momka koji donosi više nevolje nego radosti, zato što zaslužuje bolje. Da napusti posao koji donosi stres, ali i dobru zaradu, koji lišava apetita, i novac više ne može kupiti niti hranu, niti zdravlje, niti srećan život. Koji dovodi kući jednog nesretnog roditelja, koji jedino svojoj djeci može dati novac, ali ne i ono najbolje od sebe, ljubav. Da prestane da uzima alkohol da se opusti, jer vrijedi više. Nek ostavi ljude, pored kojih se osjeća ukočeno, s kojima ne može pričati slobodno, s kojima ne može biti ono što jeste.

Dosta je bilo brige oko toga, hoće li ikada biti bolje. Da li će se ikada stvoriti bolji uslovi za život u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je? Da li će iko obratiti pažnju na mlade koji odlaze? Da li će iko obratiti pažnju na fabrike koje se zatvaraju? Hoće li iko obratiti pažnju na trulo školstvo koje čak ne mari za pismenost ljudi, niti za praktičnost zanimanja, koja se uče na teorijama?
To je previše za svakoga od nas, ponaosob. Dosta je bilo razmišljanja o tome. Svako od nas treba da se pobrine najprije za sebe. Šta preče da ima. Zar išta bitnije može da postoji?
Ako se svako pobrine za sebe prvo, neće biti potrebe da se brinemo za krupnije stvari. Stvari koje nas nadilaze. Stvari koje su, mnogo, mnogo, van naših moći.

Počevši baš danas. Danas i sada je jedino što zaista imamo. Jedino čime zaista raspolažemo.
Ne dajte da vas zavaraju da se samo rođendani i Nove godine, Božići, slave. Ne dajte da vas zavaraju, da se samo tada kupuju pokloni, oprašta, i provodi vrijeme sa vama bitnima.

Birajte ljude koji su vrijedni vašeg vremena, svaki dan vašeg života. Koji svaki dan vašeg života čine divnim poklonom, koji samo trebate da primjetite. Otvorite oči, ovog trenutka, jer je on ono što imate, jedino što imate. Toliko je stvari koje vas čekaju, tu, pored vas, koje su divni pokloni vašim očima, vašim čulima. Toliko je stvari tu pored vas, koje traže vašu zahvalnost, i zauzvrat će vam dati sreću. Toliko toga možete, kada se lišite brige o onim stvarima koje nisu bitne.

Krenite, zato, prema svojoj sreći. Baš sada. Baš ovog trenutka.
Uzmite ono što zaslužujete.

Materijalizam

Želim da odvojim vrijeme, i da ga posvetim jednoj temi, koja mi se već dugo vremena iznova ponavlja. I čini mi se da neće prestati, u neovisnosti od toga da li ću o njoj pisati, ili je jednostavno nastaviti zanemarivati. Ona neće nestati. Ona je ukorijenjena u običaje naroda čiji sam sastavni dio.

Riječ je o našem materijalizmu. Koji, malo po malo, istiskuje neke vrijednosti koje bi trebale da budu iznad. Neću biti prva koja o tome pišem, to mi je sasvim jasno. Ali, kao jedna od mnogih, želim da se ucementiram u zid onih koji će stojati protiv. 

Bila sam još na fakultetu, kada smo pričali o tom fenomenu "Prodaja mlade". Udaješ se. Dođu po tebe. Tvoj brat ili neki drugi predstavnik tvoje porodice stoji ispred vrata i onima koji su došli po tebe, da te vode u neki novi život, ne mogu proći sve dok ne daju onaj iznos novca koji je dovoljan, da bi se tvoje odvođenje dogodilo.

Iste sekunde mi se zgadilo.

Već slijedeće sam odlučila da ja ne želim biti dio toga. Živjeti u prigradskoj sredini, gdje se to praktikuje, a ne željeti isto, znači suočiti se da oštricama pojedinih jezika, koji se nikada nisu zapitali zašto im je to uredu. Već jednostavno, takav je običaj, i što bih ja bila mimo toga. Ne.

Ne mogu sudjelovati u nečemu tako nedostojanstvenom. Kao, nije baš da me prodaju, to je simbolično. Koja dupla moralnost. Kada neka djevojka to uradi svome tijelu, postoji naziv za to. Kada su se prodavali ljudi, i kupovali, također je postojao naziv za to. Uvijek je taj čin bio sa one strane morala. 

A ovo, ovo je običaj. 

U običaje se ne dira.

Oni su takvi kakvi su, i s njima se stopiš. To su radili prije tebe, radit će sada, i poslije tebe opet. Dok se neko ne zapita čemu to. I zašto to? Dok se ne dođe na to da nema odgovora osim: Tako treba.

Izborila sam se za to da se to na mom vjenčanju ne desi. 

Ali nisam sa još mnogim stvarima koje su se nanizale, nakon što sam izašla iz kuće, i krenula prema mjestu gdje ću reći "Da" čovjeku kojeg volim. Morala sam da uđem u dobro auto, i svi svatovi su bili opterećeni tim da voze dobra auta. Čak su posuđivali od drugih auta, koja su bila "dobra", "moćna", "jaka", da budu "u tonu". Izgleda da se voziti u dobrom autu tretira kao predznak neke dobre sreće, kao, želja da u budućem životu sa svojim dragim imaš puno novca, da možeš sebi priuštiti nešto tako.

Tako sam barem shvatila. 

Prošlo je vjenčanje. Trebali su da nas posjete prijatelji, i rodbina, koji nisu uspjeli doći.

Neke smo sretali, pa su se izvinjavali, jer nisu sad u situaciji da dođu, nemaju novca, da nam kupe poklon. Ili, ne dolaze iz istog razloga, ali ne mogu to da kažu, jer im je teško to izreći. Ili dolaze, a paze šta donose, ili se ipak izvinjavaju jer su toliko mogli. Ili su došli, donijeli to što su nam namijenili, i bili zadovoljni time. 

A ja, ja sam samo htjela da dođu. Da se družimo. Da se radujemo, u moru tako teških tema koje nam svima pritišću pleća. I šta god da su donijeli, i da su ništa donijeli, meni bi bilo dovoljno.

Istraživanja, NAUČNA, sam čitala, da novac ne donosi sreću, dragi ljudi. Ljudi donose sreću. Široka i raznolika mreža prijatelja. Onih s kojima dijelimo interese, i oni od kojih učimo, iz različih iskustava. Ljudi donose sreću, jer s njima možemo podijeliti teškoće, i umnožiti sreću. I srce mi se cijepa, kada neko, iz neugodnosti što nema, neće doći kod mene, da samnom podijeli parče radosti. Parče radosti u ovim vremenima u kojima se jako moraš boriti da ga dobiješ. 

A opet, tražiš da na pogrešnim mjestima. Dobro auto ga neće kupiti. Niti novac neće. Ništa ga  ne može kupiti. Ti moraš da ga nađeš među malim stvarima koje te okružuju. Među dobrim stvarima koje se dešavaju drugima, u radosti tvog kućnog ljubimca kada se odnekud vratiš, u osjećaju da si nekome pomogao, i da si svoj dan svrhovito iskoristio, da ti je jasno zašto si tu gdje jesi. Tu je sreća.

Ne možeš kupiti ovaj trenutak. I ne moraš. Uzmi ga. 

Zagrli onog do tebe, reci mu ga da voliš. Uživaj u njegovom prisustvu. Tu je sreća.

Sve ono što kupiš novcem, možeš kupovati sve dok imaš novac.

Ono što zavrijediš ljudskošću, ostaje cijeli život.

Odlučnost vs. Ljutitost

Postoje dva načina, kojih sam svjesna, na koji se može nekome dati do znanja da nešto radi pogrešno, i na koja reagujemo kako bismo nekoga privolili ili pak prisilili da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima. I namjerno koristim više izraza za naš način ophodnje prema osobi na koju želimo da djelujemo.

Oba su načina verbalno ophođenje, sa neverbalnim dodatkom.

Jedan od njih, često prerasta u nasilje. O tome ću dalje pisati...

Dakle, dva su načina, kojih sam danas postala svjesna, koje koristimo kako bismo na nekoga djelovali da se ponaša u smjeru naših, očekivanja, ali i budućih očekivanja šire okoline. To su: ljutito i odlučno ophođenje. Zavise isključivo od nas. Koliko smo u kontroli nad samima sobom, i u mogućnosti da taj prvi poriv da reagujemo ljutito obuzdamo, i kanališemo u odlučnost.

Jedan korak dijeli jedan način od drugoga, na početku shvatanja o postojanju dva koraka, a kasnije, kada razmotrimo oba, obično počnemo da samo koračamo u odlučnost.

Primjetila sam to na mojim mačkama. Jednako tako, u životu ću nekada imati dijete, koje neće razumjeti moje riječi, ali će moći da razazna, po mojoj reakciji šta nije uredu da ono čini. 

Prva reakcija je ljutito usmjeravanje nekoga da radi ono što mi želimo. Pokreće nas ljutnja, i naše lice je svo oslikano njome. Pokreće nas unutarnji glas da neko ne smije da radi to što radi, da neko na koga treba da djelujemo nije smio tako da se ponaša, i da je kriv što je uradio nešto što nije trebao. Da je možda čak, u nekome kontekstu, namjerno nešto uradilo, jer to, radi idalje, iako mu je već prije rečeno da ne bi smio. Ljuti smo jer nas ne poštuje. Jer zadire u našu mogućnost kontrole.

Taj pogled djeteta, ili, eto, mačke, na naše lice, naborano u bijesu, ljutnji, izaziva strah. I, kod djeteta barem, izaziva krivnju, s vremenom. Jer, učinilo je nešto što je nas razljutilo. Nešto od čega je naše lice postalo zastrašujuće iskrivljeno. I iz našeg glasa osjeti gorčinu, pogrešnost. Ne zaustavlja se često na povišenom tonu, to nam se otme kao reakcija. Tu dolazi i: "Jesam li ti rekla da to ne radiš? Što ti je to trebalo, što me ne slušaš?" ili čak teže: "Što si tako bezobrazna/bezobrazan? Ja se toliko trudim oko tebe, a ti sve gora/gori". Iz ovoga se vidi naša nemoć, i kako našu ljutnju zbog isplivanjanja te nemoći, upotrebljavamo na djetetu. To premašuje ono što je dijete uradilo. I u njega, koje je vjerovatno već dovoljno tužno jer svojom "pogreškom" gubi ljubav, stavljamo i krivicu, i plašimo ga odbacivanjem. Jer, ljutnja nas od njega otklanja.

Druga reakcija je odlučno govorenje da nešto što se uradilo nije bilo onako kako očekujemo, danas mi, a sutra će ostatak društva. Što će, u narednim situacijama u kojima se bude ponavljalo, također voditi pokušajima da se sankcioniše i dokine. Tu nismo uključeni mi, kao individue, niti dokidanje naših osjećaja vrijednosti, naših sposobnosti kontrole situacije, ili pak, poštovanje naše riječi. Niti je tu umješana osoba koja ne čini ispravno. Nijedna njena osobina neće biti uključena, niti joj dodijeljena. Ovdje je u pitanju postupak koji je pogrešan. On u nama ne izaziva ljutnju, i ne napada nas, druga osoba nije ništa kriva, činjenjem istog. Mi smo, odlučno, govorimo šta je to što nije bilo uredu, i šta jeste uredu, šta treba da neko uradi, a da bude ispravno.

Nije dovoljno nekome reći: "To nisi uradio dobro.", nego mu treba i reći šta jeste dobro, kako da uradi nešto onako kako će se, danas od nas, a sutra od drugih, od njega očekivati.  Ljutiti se na nekoga zato što griješi, i sručiti bijes zbog njegovih grešaka, vodi samo tome da se on u nekom doglednom vremenu osjeti sam kao pogrešan, ako se to bude ponavljalo.

A treba nam odlučnost u dokidanju neke radnje. Nje se ne bi trebali odricati. Kada se objašnjavaju neke stvari koje su bitne, bitno je da smo odlučno uključeni u to da se ona urade onako kako bi trebalo. 

Znam da ćete, nakon čitanja, u nekom dijelu svog iskustva naći primjere oba načina. I da ćete, negdje u sebi, bilo svjesno ili nesvjesno, osvijetliti oba. I usporediti. I nekada, u budućnosti, početi koračati samo odlučno.

Disciplina

Uvijek se žalim kako je nemam dovoljno.

Nešto me počne zanimati. Krenem prema tome. Počne mi zaokupljati misli, tako da smišljam načine na koje se može uraditi. Smišljam situacije u kojima može biti sastavni dio. Čemu sve može da služi. Naum mi padaju sve dobrobiti koje daje. I otisnem se. Krenem prema tome.

I nađem se usred. Na početku, sva sam preplavljena od sreće što se bavim onim što me zanima. Gdje da mi bude bolje. Meni, koja ne mogu nešto da radim, ako ne znam razlog, svrhu, dobrobit mom biću. Meni, koja se vodi intuicijom, ili bolje rečeno, koja sam intuitivna, sva, do srži. Stopljena u osjećaj. I tako se, utopljena sva u radost, što sam dijelom nečega, meni tako zanimljivog, stapam svoje ideje o tome, s tim kakvo ono jeste. I uklapaju se polako moja očekivanja, sa onime što dobijam. I koriguju se naspram njega. I smanjuju. I uvećavaju. I onda, raste želja, srazmjerno sa vremenom provedenim u toj aktivnosti, da radim bolje.

I onda, odjednom...
Dok nešto što volim postane navika, postane dio mog života, u koji ja ipak moram da uložim trud da bi to opstao, dajući mu život ako mu dajem vrijeme, prestaje interes.
Ali ne prestaje odmah. Gledam ga kako splašnjava, i često, ne poduzimam ništa. Čekam dok ne isčezne potpuno.

I nađem opet nešto drugo, što me interesuje, dajući se tome. Jednako entuzijastično, kao i sa prethodnim interesom. I isto. U krug. Stalno se dešava tako. Ali, s tim da se s vremenom vraćam starim interesima, i od njih se odmičem, i vraćam im se, ponovo.

Do danas bih govorila da imam nedostatak discipline.
Od danas, već imam drugu viziju toga.
Uzimam onoliko koliko mi je dovoljno, da se ispunim. Onoliko, koliko mi treba, da bih osjetila zadovoljstvo.
Onoliko zadovoljstva koliko mi treba da me podstakne da činim veće stvari od mene same. Da prelazim te granice unutar sebe. One granice, koje često nisam sama sebi ni postavila. Kao što nisam ni sama sebi postavila šta je disciplina.
Samo sam gledala šta drugi čine, dok se takvima nazivaju, i sebe nisam smještala među njih.
Ali ja, ja imam svoju disciplinu, prilagođenu samo meni. I s njom, takvom, krnjavom u očima drugih, sam zadovoljna. Nisam nikada osjetila lišavanje zadovoljstva, bivajući na ovakav način zainteresovana za stvari.
I ne treba da se prekoravam. Niti bilo ko treba. U svakoj situaciji u kojoj se ne uklapam u predstave o tome kako nešto treba da izgleda ili funkcioniše, samo ću sebi postaviti pitanje: Jesam li ja sretna s tim?
Ako je odgovor potvrdan, ima li potrebe uopšte razmišljati o tome dalje. Jedino što je potrebno, jeste raditi to idalje.

Vrisak.

Možda mnogo promjeniti ne mogu, ali mogu vrisnuti, kroz svako slovo, svaku riječ.
Mogu vrisnuti, tako, da sluh bude pošteđen oštećenja. I baš zato što mogu, želim. Da vrisnem, iz petnih žila, slijevajući ga, svog u riječ. A riječi ću nanizati u lanac. I zabiti ga u zemlju, da od vriska ne odlepršam.

Ovo što vam želim reći jako mi znači. I svima vama se obraćam, koji ćete preletjeti ove redove, i apelujem vas, pridružite mi se.

Zašto vrištim?
Vrištim zato jer me strah. Ništa neobično, i prije su radi toga vrištali. I prije je bilo vriskova, koji su trebali biti čuti. I ovaj to želi. Cijelo tijelo mi trese, u silnoj toj želji.
Zašto me strah?

Dobila sam svoju potvrdu o državljanstvu. U njemu je napisano: Državljanstvo BIH, Federacija BiH. Prestravljena sam. Osjećam se raspolućeno. Kao da sam podijeljena, živeći u tako podijeljenoj zemlji. Kao da je cijelu ni ne posjedujem, i kao da nemam slobodu da se osjećam pripadnikom cijele nje. Oči nisu, i ne mogu da se priviknu na to, što se odjednom pojavilo na papiru. Otkada je to tako? Ni sama ne znam. Otkuda da za to nisam barem znala, da mogu da se pripremim. I opet, pitanje je da li bih mogla. Da li bih ikada mogla da se pripremim na to, da ću biti dijelom samo jednog dijela moje Bosne? I uzalud piše i ono prvo "Državljanstvo BIH", kada je to dodato.

Zašto smo pustili da se ovo dešava? Zašto niko ne piše o tome?
Zašto nikoga nije briga. Dijele nas, podebljavaju tu crtu, i nije više bitno koji, zar da tražim krivca u njima?
Zašto niko ne reaguje, do trenutka mog pisanja, zar se mirimo s tim da se crta među nama podebljava, zar je priznajemo, zar uz nju da pristajemo? Zar da se složimo, samo tako, uz sve što nam se da, uz sve, za šta nismo zaslužni, a što, nereagujući, zaslužujemo?

Zar da prihvatim da sam dio dijela, da nisam od onog drugog dijela, jedne jedine, cjelovite Bosne, otuđena? Da mi je od oduzet nekim potpisanim zakonom, o ličnim dokumentima, za koji nisam ni čula, o kojem je odlučio neko, koga ne znam, a od koga mi se vrišti. Vrišti, od bijesa. Od straha. Od nemoći. Od svega toga, pomješanog tako da ga tijelo ne može da istrpi bivanje u meni.

I vrisnut ću, ovako barem. Ne mogu samo gledati i ne uradili, barem ovoliko. Dati barem ovaj maleni vrisak, stješnjen sav u redove, koje će nekolicina pročitati. Dovoljna nekolicina, nadam se. Nekolicina onih, koji, nadam se, mogu, puno više od mene. Ipak, nekolicina onih, kojima je stalo. Koji neće samo slegnuti ramenima i pustiti, da ovo sve prođe, kao da se nije ni desilo.

Pusti me da sanjam...od sna, stvaram...

Povukao me, jedno jutro, radničko, komšija, do moje odrednice.
Po ulasku, s gorkim osmijehom pozdravio i počeo da priča, o njegovom poslu, kako ga, eto, ima, a opet, kao da posao ima njega. Posao mu je muka. Muka, jer se osjeća kao rob, onoga ko mu je nadređeni, jer taj, samo na sebe gleda. I on je, njemu, samo broj. Samo u službi njegovog je profita. Kažem mu je: "Tužno jeste, što je tako. I teško je odlaziti na posao, koji ti ne daje sreću. Ali opet, imaš posao."

Potvrđuje mi komšija i kaže mi još na to: "Ovdje ništa nema. Od ove države nema ništa. Zabrinut sam za vas mlade. Nećete ništa moći postići od ovih guzonjinih sinova. Ne možete naći posla, a da nije pod privatlukom, džaba završavate fakultete, produžavate školovanje, propuštate da imate porodicu... Nema od ovog ništa. Snalazi se kako znaš."

A ja, već uznemirena njegovim riječima, progovaram: "Možda od ovoga ništa nema, ali ja to želim da vidim. Kad ste bili mladi, i vi ste svi u ovo vjerovali, da će nekada biti bolje, i zato ste, na kraju krajeva, i ostali ovdje. Mogli ste i vi otići. Borili ste se da ono u šta ste se vjerovali ostvari. Niste uspjeli, i sada ste, naravno razočarani. Ali, ja želim sama da dođem do toga da više ne vjerujem da mogu napraviti da bude bolje. Sama da dođem do toga gdje ste vi sada, kada kažete: "Nema od ovog ništa". Vi ste svim svojim mogućnostima pokušali, niste uspjeli, i sada tako mislite. Ja želim isto. Svim svojim mogućnostima da pokušam, i ako onda ne bude išlo, ne ide, i ja ću doći na isto gdje i vi. Ali sad, ne želim da prestanem da mislim da ne može bolje. Sad sam još mlada, i hoću da tako mislim. Pa i da imam te snove."

Komšija šuti.
Gledam ga, malo mu se i oči zasuzile.

Ovo morate pročitati.

Ne, ne morate. To je samo trik. Obično vidim da su efikasne ove vrste trikova, pa sam odlučila da ih, eto, uvrstim u repertoar. Čisto da dignem rejting. :)

Ali bih, zaista, voljela kada bi pročitali, radi vas samih, jer ono što ću da vam kažem, govorim, samo zato, jer želim da se i u vašim životima dese neke lijepe stvari, i da i kod vas sviju, pokrenem, taj sretni lanac okolnosti, i probudim ono uspavano zadovoljstvo životom.

Čitala sam jednom prilikom da je zadovoljstvo životom bitan segment naše sreće, i bitno određuje kako ćemo prihvaćati sve te struje, koje nam nisu povoljne i vuku nas od onoga čemu stremimo, i oluje, koje nas zatiču nadomak ostvarenja naših ciljeva, s nadom, da nas učvste u idenju naprijed (iako nam se, u tim trenucima čini, da su tu da nam upropaste sreću). I zaista, otkako osjećam bitno zadovoljstvo svojim životom, mogu da primjetim, šta je ono što kvari divnu sliku koju u glavi imam, i sve te divne stvari koje oko sebe zapažam, a koje su mi date od života na poklon, kao što mogu da odlučim, zadovoljna svojim životom, da ne dam, nikome, niti ičemu, da mi poremeti samo moju, skrojenu sliku svijeta, onakvog kakvim želim da ga vidim, a za sebe, lijepim.
Jednostavno, osjećam se zaduženom za očuvanje svoje vizije, jer njome i sebe čuvam. I dužnom, samo sebi dužnom, da se borim da moj život, i moje zadovoljstvo, kvaliteta mog života, bude održavana mojim naporom.
Uradila sam zato, jednu prostu, najprostiju stvar, koju želim svima da preporučim. Ona želi da je dijelim. Ona je doprinijela mome upornom održanju osmijeha, nasuprot svemu što tišti. Želim da znate. Zato želim da pročitate, bez moranja, da vas samo želja ponese.

Uradila sam to, da sam izbacila iz svog života, postepeno, one osobe koje su mi crpile životnu snagu. S kojima razgovori jednostavno nisu bili obostrani. S kojima sam pričala, satima, bez da sam osjetila da su me čuli, bez da sam vidjela sa su osjetili šta im govorim. Satima, bez da sam se osjećala ugodno, djeleći, i nailazila samo na savjete, na upute, na odveć poznate fraze, lišene života. Odlazila sam kući, iscrpljena, osjećajući se isprazno, i tromo, kao da se moja životnost gasila, sa gašenjem tih razogovora, kojima nisam vidjela svrhu. I nakon dugo vremena, kada sam shvatila koliko sam lišena sebe, komunicirajući s tim ljudima, odlučila sam uzeti sebe nazad. Dati toj iskri vrijednost, i dijeliti je samo sa onim ljudima, koji su poticali njen sjaj, i mogli jasno da ga vide, kako se nazire.

Na početku, nije bilo lako. Otuđiti se od ljudi, ja, ljudsko biće. Samo ljudsko, u tom spoju, kazuje: oslonjeno na ljude. A ja, da kidam spone. Ma, iskreno, nije ih ni bilo. Kidala sam iluziju da ih je bilo, i okrenula se ondje, gdje mogu da ih vidim, i samim tim, unapređujem, i na njima radim, rastući zajedno sa svojim vezama. Zaista se moglo.
U meni je bio otpor, ali je on, kako sam vidjela kako se događaju neki divni susreti duša, kada se oslobodila ona energija koju bih inače trošila uprazno, samo zgasnuo. Oh, koliko samo divnih ljudi je tada došlo u moj život. Onih, koje prvi put vidim, a vidim s njima spoj. Hvala vam svima, koji se već prepoznajete, pokazali ste mi da sam pravo odabrala.
A ti, koji čitaš, odaberi i ti. Uljepšaj svoj život dijeleći ga samo s onim ljudima, koji doprinose da tvoja iskra, zaiskri u punom sjaju. Da tvoj životnost buja, u punoj jeci. Zaslužuješ, oh, kako samo zaslužuješ.

Onaj Pravi.

Pa gdje je On?
Toliko onih koji to nisu staju na put, i zaklanjaju pogled, pa ne mogu ni da ga vidim, da dolazi. Niti mogu da čujem korake njegove, niti da ih naslutim. Ni ne vjerujem više. Sita sam tih priča, onih kojima je došao. Kažu: "Znaš, jednostavno znaš, kad ga vidiš." I isto kažu: "Sve se samo od sebe posloži. Ne moraš da ulažeš napor da to bude divno. Divno je, samo od sebe." A ja, ja sam sretala takve, i nije bilo divno, nije moglo do kraja, i nije trajalo. Trajalo je onoliko koliko sam ja mogla da stvaram predstavu da je dobro. Trajalo je onoliko koliko su oni mogli da se pretvaraju, a ja da vjerujem, da je sve onako kakvim ga vidim. Trajalo je tek toliko, koliko su trajale prve odbrane, druge prepreke koje sam postavljala, da ne dođu do srca. A kad su ga osvojili, polako su presušivali šadrvani nježnosti. Polako je prestalo osviježenje, koje je nastajalo u mom životu, njima potpomognuto. Osvježenje iz sivila, iz nebojnosti, iz popločanosti staza. Prestajali su se razljevati kapljice tih šadrvana, i ponovo je sve, postajalo jednako kakvo je i prije njih bivalo, sva život, sve boje, nastajale su, i ponovo su ostajale gole, kamenite, popločane ulice, kojima uhodano kročim, i tražim, iza ćoška, iza drugog, gdje je On, gdje se krije, zašto jednostavno ne dođe, i da samo znam, znam tako jako da je to On, kad ga vidim.
Gdje je? Dosadilo mi je dodavati drugima, koji On nisu, ono što oni nemaju, da bi On bili. Dosadilo mi je gledati ih, i vidjeti samo ono što mi se sviđa, da ne bih vidjela ono što ne. Miriti se s tim, da ne postoji neko ko mi savršeno odgovara, i da trebam prihvatiti, ove polovične, jer imaju, eto, dovoljno osobina, da se s njima mogu podnositi, i da mogu, živjeti s tim da je to - To. Trebam biti zadovoljna, život mi ih je s razlogom poslao na put, i eto, valjda je to - To, najviše što mogu dobiti. Treba da to zgrabim, da ne budem nezahvalna. Imam pažnju, da, i imam slobodu. Nije baš da imamo iste interese, i nije baš da vidimo stvari, koje su mi bitne, na isti način. Ali, šta da tražim? Ako je neko isti ko ja, nećemo se slagati, suprotnosti se privlače, kažu ljudi. Da, da, neko mora da bude vatra, a neko voda.

Ali ne mogu. Ne mogu ja tako. Djetinjasta sam, možda, ali ne, ne i ne. Odbijam da vjerujem da On ne postoji. Odbijam da vjerujem da treba da tolerišem nekoga potpuno različitog od sebe, i da moram da gledam samo ono što mi se sviđa kod njega, i zažmirim na ono što ne, samo zato, jer ne postoji taj neki, taj savršeni, samo za mene. Odbijam da se pomirim s tim, da neće da dođe neko, ko zna da prati moj puls, i ko mi daje moju samoću, kad je trebam, moju slobodu, moj mir. Koji to ne shvata kao odbacivanje. Koji zna, koje je tačno vrijeme, da me zagrli, dok posmatra moju nemoć i snagu moju, kako se bore. Odbijam da se pomirim s tim, da nema nekoga, tu, negdje, ko neće naslutiti moju tugu, iza onog osmijeha paravana. Onoga, kome se ja neću ustručavati da je ispričam, iako je gorka, i ujeda za dušu, pa i riječima iskazana. Za koga znam, da ga neće preplaviti, da će biti od nje jači, i da će prići, da je ugasi, zagrljajem samo. Neće on baratati riječima. Znat će da ne treba. Djela će biti njegov način borbe. Neću morati puno da mu objašnjavam, jer će me on slušati, i razumjeti, zaista da.

Postoji on, da, da. Samo nije vrijeme da se pojavi. Ja još nisam naučila da ne pretvaram pogrešne u prave. Neće on doći kada ja to želim, nego kad je vrijeme pravo. Doći će, samo zato, jer ja znam da takvog zaslužujem. Nikakvog drugačijeg, baš takvog. Naspram sebe. Ne moram da se zadovoljavam onim polovičnim. Znam koliko vrijedim. Potpuno.

Ali ja njega volim...

Ona je tražila ljubav. Dobijala je mrvice ljubavi, brižljivo upakovane u skupocjeni omot. Tražila je da je prihvati onakvu kakva jeste, nazivao ju je čudom, smišljao joj je pjesme, volio ju je ludo. Baš ludo. Tako ludo, da je u trenucima kada nije bio raspoložen, u njeno lice pljuvao izjave koje su ga nagrizale, i tu masku sreće zajedno s njim. Povlačila se nazad, a potom uzvraćala, kao povrijeđena lavica unosila mu se u lice, i vrištala, urlikala, jecala, utišala... U tišini nisu mogli da budu. Odlazio je. Htjela je da se to završi na ljepši način. Ipak ljubav nije zaslužila takav kraj. Zvala ga je, da se vrati, da poprave stvar, nije se vraćao. Ostajala je, sama sa sobom. Sama bez njega. Htjela ga je pored sebe. Nije joj više smetalo sve što joj je rekao. Samoća joj je smetala više. Smetala je s uma njom okružena svuda. Slala mu je poruke. Poziv za pozivom. Molila ga je da joj oprosti. Nije trebala tako. Pustio ju je par dana da moli, potom se opet vratio. Vratio se kad je ona već u sebi pronašla krivca za sve. On više nije morao da se izvinjava za riječi što osmijeh su spržile. Nije morao ništa da učini, da bi ona opet bila njegova. Ona ga voli. Ljubav traži žrtvu. Ona ju je podnijela. Ona je prešla preko svega. Ljubav je veća.

A ona, ona je tražila da je on gleda. Htjela je da njegov pogled nigdje ne leti. Htjela je da se ugnjezdi na njenim očima. Htjela je da iz njega iscrpi o čemu misli. Da vidi, misli li o njima, o budućnosti, o djeci koja ih tamo čekaju. O kupovini namještaja. Jutarnjem buđenju zajedno. Otvaranju očiju popraćenim njenim usnulim licem.
On je tipkao po mobitelu. Ona mu je doticala lice. Htjela je da nju gleda. Nije smjela da mu kaže da to želi. Nije smjela ni da pomisli da opet traži nekoga da je zamjeni. On je idalje odsutno od nje, bio prisutan u onome što je radio. Pisao je. Beskrajno dugo, činilo se. Poruke, koje ona ne smije ni htjeti da pogleda. Pisao je, od nje lutajući. Morala je da se ponaša kao da to ne vidi. Nije smjela vršiti pritiska na njega. I prošli put je zbog toga što se osjećao da je previše stegnut, potražio svoju slobodu, na tuđim usnama. To saznanje ju je lišilo sreće. Ali, ona je kriva. Ona mu nije dala da bude slobodan pored nje. Ona je stalno tražila pažnju. Ona je željela da osjeti ljubav, kroz nju. Željela je da ne luta pogledom, i da upija svaku njenu riječ. Stalno mu je davala do znanja da bi od njega voljela da se trudi više. Da bude kao nekada. Da bude onaj stari, dok ju je osvajao.
Previše ga je stezala. Morao je to da uradi. Ona je kriva. Ali, voli ga i previše, i zbog te ljubavi, koja prašta, ona će preći preko svega.


Pitanje:
Vole li one njih, ili sebe ne vole?
Da li je ljubav žrtvovanje svojim interesa, svega što nas čini nama, da bi nam opstanak s nekim drugim bio omogućen? Da li je ljubav, promjena svakodnevnice, i ulazak u neku novu svakodnevnicu, u kojoj isključujemo sve što je nekada bilo dijelom našega života, i upuštamo se u neki novi život, omeđen bivanjem sa osobom koju smo izabrali kao partnera? Da li je ljubav, prelaženje preko sebe, da bi neko drugi prišao do nas? Šutnja radi mira? Da li je ljubav, zaista, praštanje uvreda, zato jer je druga osoba imala loš dan, a mi to nismo primjetili? Da li je ljubav, prihvatanje stanja koje nas lišava sreće, u čekanju nekih novih dana?

One njih vole, ali sebe ne. Za njih je voljeti sebe sebičnost, i nesebično se lišavaju tog prava, da bi drugi bio sretan. One misle da je sreća drugoga i njihova sreća. Oni misle da ljubav uključuje dozu bola, koja joj daje jačinu. Oni misle, da svaki put kada pređu preko neke teškoće, njihova ljubav jača. Nažalost, ne. Samo jača navika da slijedeći put, kada se desi isto, pređu preko svega, u ime ljubavi. I da se od njih počne podrazumjevati da treba da trpe sve to. Jer, prvi put su to odlučile, zato jer vole, i dokle god vole, trebaju da rade to.
One ne vole sebe, i ne znaju koliko vrijede. A kada to ne znaju, njihova vrijednost ni ne isijava, niti je neko vidi, pa shodno s tim može cijeniti. Obezvrijedile su sebe same. I niko nije dužan da vidi u njima ono što one same u sebi ne vide.
Kada jednom same to u sebi primjete, postat će sretne, izaći iz tih začaranih krugova, i reći:
Ali ja sebe volim.

Mome zmaju od Bosne

Išla bih, i vrištala
njegova sam,
žena buduća,
majka naše djece iz budućnosti odveć odabranih imena,
suputnica njegovih snova,
suparnica njegovog bola,
saputnica njegovih koraka.

Išla bih svijetom i puštala da vide
kako mi oči sjaje više nego prsten,
kako mi duša pleše da vide,
išla bih i pjevala da sam njegova, njegova.

Biti njegova ljubav moje je prirodno stanje.
I ko da zna, kad ni sama ne znam
od čega sam satkana
da budem tako jaka samim izgovorom tih riječi.

Svoji smo, naši, nas dvoje,
dva srca u istom taktu,
dvije duše kao ogledalo i lik jedna u drugu zagledane.

Njegova sam,
dodirom nježnim,
šapatom blagim
osmijehom koji teži da se na njegove usne prenese.

I idalje,
sasvim svoja, naša sva.

CANCER

Ne otpisuj me.
Ne dok sam još tu.
Tvoj sažaljivi pogled, bez bodrenja, kao da ne čekam novi dan
tvoja stisnuta ruka oko moje
tvoje oči koje traže svuda oko mene mjesto da se fiksiraju.

Pogledaj me.
Dok sam još tu.
Tvoje riječi utjehe,
kao da je sve gotovo, i kao da treba da se s time pomirim.
Tvoje slijeganje ramenima.
Tvoje pomaganje da uspijem
 ono što sama mogu da uradim.

Još sam tu.

Ne otpisuj me.
Ne govori:
"Šta ćeš, nije moglo drugačije."
Ne govori:
"Boli li te?"

Pričaj mi o životu, i sutrašnjici, koja me možda i ne dočeka
ali u nju bih da vjerujem.
Pričaj mi o nama, o svemu što možemo da osvojimo,
pričaj mi, kao da ne odlazim,
kao da ostajem.

Vidim ja šta mi se dešava,
i bez tvog pogleda koji ne smije da me dotakne.
Vidim ja svoju kožu uz kosti pripijenu,
svaki dan užu, i spremnu da dušu otpusti u slobodu.
Znam ja sve to što ti ne smiješ da mi kažeš.

Ali molim te, sad, molim te,
ne otpisuj me.
Ne dok sam još ovdje s tobom.
Ne budi tužan kao da me već nema.
Slavi samnom život, dok je još u meni života.
A ima ga, ima...

Ove oči idalje sjaje,
ove usne idalje zbore,
ove ruke, idalje daju stisak.
I koračam, idalje, i kažem, da mogu sam.
I mogu. I želim da mogu. I ja se ne dam.

Pusti me da mogu sam.
Ne oduzimaj mi ono života, što mi oči idalje otvara.

Kako možeš da znaš
da ovo malo šanse što imam nije dovoljno?
Kako možeš da znaš, da ovaj plitak dah
nije dovoljno snažan za disanje godinama?
Kako možeš da znaš, da moja volja
ne ostavi me sutra tebi.
I sutra.
I dan poslije, i poslije dan.

Ne otpisuj me.
Sve dok vidiš moje otvorene oči, slavimo život.

Pregled oporavka od prekida

Ovo je treći po redu tekst, i tema, koju sam izabrala zbog njene aktuelnosti u svakodnevnici, gledajući oko sebe parove, koji ostaju u vezama, koje više ne doprinose njihovom rastu, zato, jer su već veliki dio svoga vremena, truda, uložili na to da ih ipak održe, da one godine, koje su u njih potrošili, ne bi mogle da se nazovu uzalud potrošenim.

Posvećena je svim onim parovima, i onim dijelovima para, koji su idalje u vezama, koje su iscrpile iz njih mogućnost da idalje vide ljepotu u njima, i koji se izlažu naporu da pokušaju ipak, u čast svih godina provedenih zajedno, sačuvati onu iskru, koja je zgasla, a bila je razlog njihovog spajanja u par.

Posvećena je svim onima, koji nemaju dovoljnu hrabrost da zakorače ponovo u samotnost ili slobodu, kako god to vide, jer misle, da neće više moći da nađu osobu, s kojom će moći da dijele sve, i koji idalje onu osobu s kojom su, vide kao najbolju moguću osobu za sebe, iako to dugo već ne donosi zadovoljstvo.

I onima, koji su napravili već taj korak dalje, a kolebaju se, gledajući unazad, ono što su pustili samo sebi, da negdje, u zraku lebdi, kao uspomena na nešto, što nema svrhe da živi.

"Pregled dešavanja koja prate prekid (odnose se na nježniji spol)

• U roku od 8 sati: Maskara se ne otapa niz lice, jer je i suza manje. Smanjena je potreba za maramicama.
• U roku od 12 sati: Želja za bacanjem objekata, i lupanjem, se smanjuje. Nesposobnost formulisanja rečenica bez psovki je u drastičnom padu. Potreba za stvaranjem sarkastičnih, kritičarskih, ironičnih, zlobnih, osvetoljubljivih komentara o svemu što se tiče osobe s kojom nismo više je manje konstantna.
• U roku od 24 sata: šmrkanje postaje isprekidano, ali cijepanje fotografija raste
• Unutar 24-36 sati: Šanse za pravljenje sažaljivih poziva i poruka se smanjuju. Ljutnja se stišava, ali ne i plakanje kada se pogledamo u ogledalo. Mogućnost tuširanja i nošenja čiste odjeće se povećava. Potreba za pričanjem o stvarima nevezanim sa vezama je skoro nemoguća za zaustaviti
• Unutar 48 sati: Sposobnost mirisa i okusa se poboljšava. Ljutnja dolazi u paru sa povećanim osjećajem opuštanja i postepenim buđenjem samopouzdanja. Šanse za upućivanjem ljutitih poziva u pola noći se smanjuju.
• Nakon 7 dana: Potpuno miran, san koji nudi odmor, je ponovo moguć. Ljutnja se sputava sposobnošću da se smije raznim nesrećnim ljubavnim scenarijima. Prijatelji se više ne boje histeričnih ispada. Sposbnost kretanja u javnosti se povećava.
• Za 2-3 mjeseca: Rutina se ustabiljuje. Hodanje, jedenje. spavanje, i vježbanje postaje lakše. Šanse od pozivanja bivšeg i spušanja slušalice bez riječi se značajno smanjuju.
• Nakon 1-9 mjeseci: Povećava se nivo energije. Flertovanje je ponovno na snazi. Želja za novim interesima raste. Odbijanje da se ponovo uđe u vezu koja crpi energiju je jako.
• Nakon 1 godine: Rizik od srčanog udara se smanjuje na normalan nivo. Novi interesi smanjuju mogućnost vraćanja u prošlost. Sposobnost viđanja bivšeg u svakodnevnici bez da nas to dotiče je sada moguća.
• Nakon 2 godine: Traženje odgovora na pitanje zašto se ikada pravio veliki bauk oko toga da se okonča ta veza. Nekada veliki povodi za tugu, sada se pretvaraju u mala prisjećanja, koja rijetko svraćaju u um. Možda se ponekad vrate neka sjećanja zajedno s osmijehom, ali, ne zadržava se na njima dugo.  "

Ovaj tekst možete naći, u originalnom obliku na:

http://www.psychologytoday.com/blog/snow-white-doesnt-live-here-anymore/201312/timeline-breakup-recovery

Hvala vam na čitanju. Do slijedećeg teksta, želim vam, da uvijek, i baš uvijek, budete dijelom samo onih veza koje vam omogućuju stalni rast i napredak.

Biti sobom, voljeti tebe (Jednostavna vježba koja inspiriše bliskost sa voljenom osobom)

Tvorac ova vježbe je Marshall Rosenberg, autor nenasilne komunikacije. Ukoliko budete htjeli saznati nešto više o njemu i njegovom radu, budite slobodni da se zarovite u beskrajan prostor internetskih informacija. Nisam od toga da ljudima nudim gotovo na kašici. To znaju i oni što čekaju da im kuham. Idalje čekaju. Ko je samnom sudjelovao, on se i najeo :)

Da počnemo. Ovaj vježba, prožeta Nenasilnom komunikacijom (NVC), koristi se za stvaranje veza obogaćenim ljubavlju, sa našim partnerima, prijateljima, i porodicom, uz zadržavanje naše autonomije, našeg ličnog integriteta i vrijednosti.

Zahtjev koji se pred vas stavlja je slijedeći: Ispunite je sa osobom koja vam je bliska, a s kojom želite obnoviti iskru koja vas vezuje.

Napišite odgovore na pitanja koja slijede, kao da vas je ista upitala osoba s kojom želite da radite na odnosu:

1. Da li bi mi rekao jednu radnju, koju ja, kao tebi bliska, radim a koja tvoj život čini manje divnim?
(Samo pitanje implicira na to da ja, kao osoba koja postavlja pitanje, ne želim da se desi da učinim bilo šta osim onoga što ti donosi dobro, i obogaćuje tvoj život. Dakle, nešto, što radim, ili nešto što ne radim, a što bi moglo da učini tvoj život divnim.)

2. Pozivajući se na pitanje broj 1., kako ti to što ja činim ili ne činim, odražava na tebe? Kakva osjećanja se kod tebe javljaju? (Bitno mi je da se povežem sa tvojim osjećanjima, i želim da budem svjesna istih.)

3. Koje potrebe imaš, a nisu ostvarene?
(Shvatam da su tvoja osjećanja rezultat tvojih potreba - bilo da one jesu, ili nisu ostvarene)
(Zato bih voljela da mi kažeš kako se osjećaš, u slijedećem obliku: " Osjećam se tako jer bih voljela/željela/trebala/se nadam _________".

4. Svjesna sam  da radim nešto što tvoj život ne obogaćuje, i da imaš određena osjećanja koja iz toga proizilaze. Ono što sada od tebe trebam jeste, da mi kažeš, šta je to što ja mogu uraditi da bih učinila tvoj život bogatijim, vrijednijim, boljim?

Kao zahvalu, osobi koja je poželjela da uradi nešto da naš život učini ljepšim i bogatijim, možemo koristiti slijedeći oblik:

1. Kažemo šta je to što je osoba konkretno uradila što nas je obogatilo
2.kako se mi osjećamo nakon što je ona to uradila
3. koja potrebe je ta radnja zadovoljila.


Nadam se da će vam ova kratka vježba, koju sam za vas pripremila, omogućiti da osjetite talas životne energije, koja vas vodi dalje, entuzijastičnije, i ispunjenije, nego što ste prije nje mogli. Da je i ona, pomogla, da se vaš život s drugim, vama bitnim ljudima, obogati. Ona je bila drugi tekst, koji sam ja odabrala, i prevela sa engleskom, da bih je podijelila sa vama, jer znam koliko je bogatstvo biti okružen ljudima s kojima možeš da se osjećaš prijatno, i sigurno, bivajući ono što jesi, i pokazujući svoja osjećanja i sve potrebe koje iza njih stoje.

S puno ljubavi,
vaša Maja.

p.s. Link ovog teksta na engleskom jeziku, kao i mnoge druge tekstove iz okrilja Nenasilne komunikacije možete naći na:
http://www.nonviolentcommunication.com/freeresources/article_archive/intimate_relationships_mrosenberg.htm

Opasnost od puštanja djece da plaču

Budući da sam u našem okruženju nailazila na slične savjete, u slučajima kada, npr. dijete ne može da uspostavi rutinu spavanja tijekom noći, ili kada često plače jer želi da ga se nosi... Smatra se, da se dijete ne treba tako često nositi, jer će se onda ono naviknuti da se nosi, i šta onda, pobogu? Morat će se stalno nositi. I to je veliki problem. Ili, ako se stalno budi, naviknut će se, ukoliko odmag ustanemo, na to, pa ćemo stalno morati ustajati, i nećemo moći da se naspavamo. Na jednu stranu, jeste to pomalo neugodno iskustvo, nemogućnost da se naspavamo prvih nekoliko mjeseci ili godinu, ili dvije godine dječijeg života. I naravno, naša je ljudska potreba da imamo san, koji neće biti isprekidan, i koji će nam dati odmor od svakodnevnih pitanja koja nas muče, i koji će nam omogućiti uplovljavanje u nove pobjede, koje nosi dan. Ali s druge strane, tu je dobrobit našeg djeteta, kojemu mi,  svojim ophođenjem, postavljamo limite, do kojih će se razviti. A do nas je, koliki potencijal će da dosegne. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovog teksta, čije sam dijelove prevela, a našla sam ga na stranici: Psychology today .


... Ovo kao ideja postoji od 1880, kada su bile učestale epidemije, i smatralo se da, za dječiji boljitak, i da bi se uopšte objezbjedilo preživljavanje novorođenčeta, bilo bolje da odrasli ostvaruje s njim  kontakt.

S napretkom neuronauke, došlo se do saznanja da je ova praksa bila pogrešna - puštanje djeteta da se isplače može oštetiti dijetetovu sposobnost uspostavljanja veza sa svojom okolinom, kao i donijeti mnoge druge dugoročne posljedice. Ono doprinosi stvaranju osobe koja ne koristi svoje intelektualne potencijale, kao ni zdravrstvene, ali je zato više anksiozna, manje kooperativna i više distancirana, a koja će naučeno iz ophođenja prema sebi prenositi na naredne generacije.
Bihejvioristi (stučnjaci koji se bave ponašanjem) su bili mišljenja da postoji niz akcija, između ostalog ova, ostavljanje djeteta da plače, koje doprinose tome da dijete postane neovisno. Sadašnja otkrića ukazuju na to da forsiranje dječije neovisnosti samo vodi još većoj ovisnosti. S druge strane, zadovoljavanjem dječije potrebe za bliskošću sa roditeljem, koja se iskazuje kroz plač, između ostalog, vodi ne samo zadovljavanju potreba djeteta, nego i otvorenju puta ka uspostavljanju njegove neovisnosti.
Činjenica jeste da roditelji koji pravovremeno i kontinuirano odgovaraju na potrebe svoje djece prije nego i dođe do njihove krajnje uznemirenosti, dakle, prevenirajući plakanje,  češće odgoje djecu koja su neovisna (Više možete pročitati u Stein i Newcomb, 1994.) Ono što treba da razumijemo jeste da je dijada majka dijete recipročna. Postoji simbiotska povezanost, koja doprinosi povećanju zdravlja oboje istovremeno. Ovo se odnosi i na ostale skrbnike djeteta.
Još jedna neobično popularna praksa jeste ostavljanje djece same u sobi, u krevetcu, da se isplaču. Ona proizilazi iz nepoznavanja razvoja dječijeg mozga.

• Rast bebe je poboljšan kada je ona u fizičkom kontaktu sa osobom koja se o njoj brine.
• Bebe ukazuju na potrebu koju imaju kroz gestikulaciju, ili eventualno, ako je ona nedovoljna, kroz plač. Kao i odrasla osoba, beba se također smiri kada dobije ono što želi.
• Postoje mnoge dugoročne posljedice negiranja dječijih potreba i nedovoljne brige za zadovoljenje istih (za više pogledi Bremmer i sur., 1998; Blunt Bugental i sur., 2003; Dawson i sur. 2000; Heim i sur. 2003).
• Sigurna privrženost je povezana sa odgovornim roditeljstvom (koja podrazumjeva smirivanje beba kada se probude i plaču usred noći).

Kakve posljedice ima puštanje bebe da plače na nju samu, i na dijadu sa skrbnicima?

Neuronske poveznice su oštećene. Kada je beba jako uznemirena, dolazi do oštećenja sinapsi, tj. bitnih preduslova za razvoj dječijeg mozga, koji je u tom periodu ljudskog života najintezivniji. Oslobađa se hormon kortizol (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kortizol). On, u suštini, uništava nove neurone, a posljedice tog uništavanja se ne pokazuju u bliskoj budućnosti, nego tek dugoročno (Thomas i sur., 2007).

Može doći do poremećene reaktivnosti na stres, ne samo u mozgu (sistemu zaduženom za reagovanje na stres) (Bremmer i sur.,1998), nego i u tijelu, putem vagus nerva, koji ima utjecaj na funkcionisanje mnogih sistema u organizmu (npr. varenju). 

Samoregulacija je umanjena. Beba koja je oslonjena na skrbnike putem njih se uči samoregulaciji. Odgovorno roditeljstvo tj. zadovoljavanje dječijih potreba doprinosi bržem smirivanju i tijela i mozga. Kada se beba uplaši, a roditelj je smiruje i drži uz sebe, dijete gradi očekivanje da dolazi utjeha, koje se integriše u njenu sposobnost da sama sebe zadovolji. To se ne dešava u slučajevima kada je beba prepuštena sama sebi, nego se tada javlja prestanak rasta, osjećaja i povjerenja naspram svijeta oko sebe (Henry i Wang, 1998).

Povjerenje je umanjeno. Kako je Erik Erikson isticao, prva godina djetetovog života je kritično razdoblje u uspostavljanju  povjerenja prema svijetu oko sebe, ali i prema sebi samome. Kada su djetetove potrebe zadovoljenje prije nego dođe do preplavljujuće uznemirenosti, dijete uči da je svijet mjesto u koje ima povjerenje, da su osobe oko njega pune podrške, i da je ono vrijedno toga da se njegove potrebe zadovolje.  Kada to nije slučaj, dijete nema povjerenja u ljude oko sebe, ali i njegovo samopoštovanje je umanjeno, te može doći do toga da cijeli život provede u pokušavanju da popuni unutrašnju prazninu koja je posljedovala njegovom prepuštanju samom sebi.

Skrbnikova osjećajnost može biti oštećena. Skrbnik koji nauči da ignoriše plakanje bebe, će jako vjerovatno zanemarivati i mnogo očitije znakove da je dijete u potrebi. 

Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezana u velikoj mjeri sa pozitivnih ishodima dječijeg razvoja. Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezano sa inteligencijom, empatijom, manjkom agresivnosti ili depresije, samoregulacijom i socijalnim kompetencijama djeteta. ...

Dodatna literatura:

1. Blunt Bugental, D. et al. (2003). The hormonal costs of subtle forms of infant maltreatment. Hormones and Behaviour, January, 237-244.
2. Bremmer, J.D. et al. (1998). The effects of stress on memory and the hippocampus throughout the life cycle: Implications for childhood development and aging. Developmental Psychology, 10, 871-885.
3. Dawson, G., et al. (2000). The role of early experience in shaping behavioral and brain development and its implications for social policy.Development and Psychopathology, 12(4), 695-712.
4. Heim, C. et al. (1997). Persistent changes in corticotrophin-releasing factor systems due to early life stress: Relationship to the pathophysiology of major depression ad post-traumatic stress disorder.Psychopharmacology Bulletin, 185-192.
5. Henry, J.P., & Wang, S. (1998). Effects of early stress on adult affiliative behavior, Psychoneuroendocrinology 23( 8), 863-875.
6. Thomas, R.M., Hotsenpiller,G. & Peterson, D.A. (2007).Acute Psychosocial Stress Reduces Cell Survival in Adult Hippocampal Neurogenesis without Altering Proliferation. The Journal of Neuroscience, 27(11): 2734-2743

Pišem o novom

Danas sam odlučila da na svom bloggu, ne pišem samo o sebi i svojim osjećanjima naspram dešavanja u vanjskom svijetu, i refleksijama iz mojih unutrašnjih prostorija duše u kojima se ona oslikavaju, i koja uzburkavaju, nego da se "dam" u prevođenje nekih naučnih tekstova sa engleskog, koji će omogućiti roditeljima sa ovih prostora, ali i mladima sa ovih prostora koji su zainteresovani za lični rast i napredak, i "bacanje pogleda udalj", da premoste tu barijeru koju pravi ponekada jezik pisanja, i zavire malo u tokove psihologije i njoj srodnih nauka, koje su moje lično opredjeljenje. Iako su moji tekstovi i inače oplemenjeni znanjem iz psihologije, i nekim mojim uvidima u ljudsko bivstvovanje, želim da dodam baš i ono objektivno znanje, lišeno mene, iako, naravno, sve želim popratiti i sobom, svojim komentarima i udjelom. Nadam se da će vas se svidjeti. Do čitanja.

Sada krećem sa svojim prvim postom, nakon završetka ovoga. Bit će o puštanju djece da plaču, opravdanosti ili neopravdanosti istog.

Rođenje priče

Prije nego riječi počnu da se preljevaju iz mene, iz nutrine, na papir, dešava se jedan dugi proces.
Jedan dugi proces nizanja riječi, u mislima, sklapanja ideja, koje nadolaze iz najrazličitijih izvora, i učenje tih ideja da jedna sa drugom sažive u jedan tekst, u jednu cjelinu, povezanu. Jedan dugi proces nalaženja zajedničkoga svemu što prolazi kroz čula, i kao koncem, obuhvatanje svega toga, nekim light motivom, i nizanjem pod jedan te isti naslov.

A neposredno prije samog utiskivanja na papir, u tijelu se dešavaju senzacije, koje se najbliže mogu porediti trenutku neposredno prije povraćanja. Neka mučnina, koja ipak, miriše na olakšanje i koja sluti na izbacivanje toksina i onoga što je loše iz tijela. Izbacivanje negdje u vanjski svijet, gdje, kao takvo, ljudima na prvu neće uvijek biti privlačno oku, ali će, nakon nekog vremena, ili možda, poneki ljudi, odmah na prvu, moći da razaznaju da je to nekada bilo sve hranjivo, i zdravo onda kada je unošeno u tijelo, kroz čula. Ili, da je to nekada bilo sve zdravo, i sigurno je prebivalo u tijelu, hraneći duh, i onda je postalo otrovano daljnjim unošenjem informacija spoljašnjeg svijeta, pa je, svejedno, moralo da ide napolje.

A kada se, napokon, oslobodim tog pritiska inspiracije, tog pritiska sličnog nagonu na povraćanje, odmaknem se od papira, i odahnem. I uzdahnem, duboko, da dublje ne mogu, da obuhvatim uzdahom svu tu prazninu, koja je nakon izbacivanja uslijedila.

"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara."

Čula sam, kako se ta rečenica iznad promalja kroz mnoge usne, i odzvanjala mi je dugo u glavi. Zvuči nekako optuživački, a takve rečenice mi uvijek zaglave u uhu i ostanu tu da ječe. Moje nisko samopoštovanje ih prepoznaje. I traži sebi hranu za život, i održavanje na istom nivou.

Ali drugi je razlog zašto mi je baš ova rečenica danas ponovo sjevnula kroz um, kao munja, ovaj put, lišena groma, koji pogađa moje (uprkos ogromnom naporu) nisko samopoštovanje. Danas mi je obasjala put svojom istinitošću.
"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara." Zaista jeste tako. I to je tako, prosto činjenično, kao što je prosto činjenično da bez daha nema ni života. Čovjekova je odlika da svijet oko sebe doživljava onako kako njegov um funkcioniše u tom trenutku, onako kakve misli njegov um okupiraju u tom trenutku, šta je to što mu treba tada, šta je ono čemu teži... Čovjekovo je da svijet spolja prilagođava onome, kakvo je stanje sa njegovim unutrašnjim svijetom. I, tendiramo, da svijet oko sebe prilagodimo do te mjere, da vidimo ono što mi želimo da vidimo, u njemu. Postoji tendencija da vidimo one stvari koje se slažu sa našim vizijama, a one koje ne, na neki način ignorišemo, dok, s druge strane, ukoliko na to pridodamo veliku količinu motivacije da se povežemo sa svijetom oko sebe, to može da stvori ogromnu količinu frustracije u onim situacijama kada nam to ne uspije, a isto tako, tendiramo misliti da svijet oko nas ima isti pogled na stvari, preslikan kao naš. U suštini, mi zaista svijet vidimo onakvim kako nama to odgovara. I to nije ništa loše, nego je to jednostavan odraz naše ljudske prirode, naše potrebe da u svijetu oko sebe pronađemo ono što nam je potrebno da bi bili zadovoljni, i vodili život lišen napetosti, a ispunjen smislom.
I kada nam neko kaže: "Ti samo vidiš ono što tebi odgovara.", sasvim logično, osmjehnut ćete se, jer u tome više ne vidite osudu, nego izricanje činjenice, koja je sasvim neodvojiv dio bivanja sobom.

SAMOZAVARAVANJE

Negacija postojanja uzroka nekog stanja

nikad nije dovela do nestanka stanja.

Niti će ikada sklapanja kapaka biti dovoljna

da nestane objekt koji strah rasplamsava.

Uzalud koraci u svrhu bježanja

kad uvijek sebe vučemo za nama.

Negacija postojanja prošlosti ovdje i sada

ne čini je manjom proždiračicom nada

da sutra ćemo biti slobodniji od straha

da će nas stići.

Uzalud koraci bježanja od sebe

kad stalno ćemo se sebi vraćati i uvijek sebi prići.

Zavaravamo sebe da bi mogli druge,

lažnim osmijehom preko stvarne tuge

da bi nas oni mogli uvjeriti da smo sretni,

vjerujući nam da smo sretni.

Uzalud bježimo u zagrljaj drugima,

uzalud druge činimo sretnima

kad biti najbolji sebi nismo spretni.

I bježati možemo

ali sebe ćemo uvijek za sobom vući.

Bao Pham

Kijamet

Slijevaju se informacije u oči, većom brzinom nego može mozak da ih preradi. Pogotovo zato jer su obojene emocijama koje mi se gade, i koje želim istog trena da izbacim iz svog krvotoka, bez uspjeha.

Informacije o poplavama u Bosni, i svim malverzacijama koje su se desile tokom istih, i koje se dešvaju i u trenutku govorenja, zamijenile su informacije o Svjetskom prvenstvu u fudbalu, dokle je ko došao, zašto i malverzacije, i malverzacije. I malverzacije.
Mnoštvo ljudi, sjede za svojim računarima, telefonima, prate pomno i raspravljaju, daju prijedloge, pljuju, hvale, jedni napadaju da drugi brane, jedni opravdavaju, jedni okrivljuju... Priče.
Dani provedeni za internetom, zauzetost kucanjem, kucanjem do zauzimanja stava prema ovom ili onom pitanju. I sve ostane na tome. Na kucanju. Na samo na u eteru lebdećim riječima, koje će sutra neko da pročita i preko njih udari "like". Zato i pišem ovdje, jer znam da će oči vjerno da gledaju u ekran. I naravno, preko ekrana pokreću promjene u društvu. Preko statusa na Facebooku, gdje svi znaju sve, i svako zna svakoga će da se javi novi poredak svijeta. Mjesto gdje su svi upravu, i svi upravljaju svojim komadićem prostora, onako kako žele da se predstave.

Slijevaju se informacije u oči, više nego ih mogu svariti. Kažu: "Hitler nije ubio sve Jevreje da bi svi vidjeli kakvi su", kažu da opet sve njih treba u komore, djeca raspravljaju u ratu, o klanju ovih ili onih, o puškama, o načinima ubijanja... Djeca, koja su se Boga pitaj čega naslušala, i Boga čitaj šta sve do njih ne dopre dok svoje mišljenje o svijetu kreiraju preko interneta i raznih portala na internetu koji će namontirati Bog za šta, na Bog zna šta, i napraviti neku senzacionalnu riječ koja će uzavrele mase dovoljno da potpali, da krenu jedni drugima da vade grkljane. Jedni mrze Druge zato što su pojedinci iz Jednih ili Drugih počinili nešto, i žele da se svete na iste načine na koje im je počinjeno. Jasno je meni da nema oprosta, dok god se ne prizna zločin, dok god se ne čuje kajanje od strane predstavnika onih koji su počinili zločine, ali, zar na isti način da vraćamo? Čujete li vi sebe, dragi ljudi, draga djeco otrovana?

Vjerno čekaju da se pojavi nova informacija koja ide u njihovu korist, da je postave, da mogu da potvrde svoje stavove da su oni koji su u njoj glavni negativci zaista takvi kakvi oni misle, da to sve ne treba da gleda zemaljsku svijetlost, da to sve treba ubiti na ovaj ili onaj način... I svi pojedinci, koji su unutar nekoga naroda su izjednačeni, i sve su to ista govna, to sve treba pobiti, obavezno. I neka, što su jednom, isti neki to mislili za nas, i neka, što je isti način razmišljanja doveo do toga što su pojedinci i pojedinci, grupe i grupe, ogromni brojevi ljudi ginuli iz istog razloga, što se odstranjivalo da se ljudi, i što su pretvarani samo u Ono, o nešto Ono, što ne zaslužuje da živi. Nije vrijedno. Kvari prosjek.

Raspravlja se o životima ljudi kao o brojevima. Koliko je bilo s jedne, koliko s druge strane. Treba izjednačiti. Treba ljudima uzeti opet ono ljudsko što svi imamo. Treba iznegirati da je iko, ko je iz grupe ljudi, koju ne volimo, ikada bio čovjek, i da će to ikada biti, budući da pripada toj grupi. Treba tražiti što više namontiranih vijesti koji će to potvrditi, i koje će dati vjerodostojnost našem razlogu što želimo da ih nema. Nećemo mi biti ništa manje sigurni ako nema njih, jer će biti neki novi Oni, koji će zato što smo Mi Njih, isto tako krenuti Oni na Nas. I tako ukrug. Uvijek ima neko vrijedniji, i neko manje vrijedan, većina će o tome da odluči, i ljudski životi će da gasnu i postaju brojke koje ispisuju historiju. Samo historiju. O toj historiji će se itekako raspravljati, i svako će imati svoje verzije i svoje razloge, koji će za njega biti opravdani, a ljudi...
Nek samo mole Boga, ovog ili onog, da se jednom ne nađu u grupi ljudi, koja će pokrenuti nešto s čime se oni ne slažu, kao pojedinci, jer će, kao pojedinci da budu isto ono što je grupa u cjelini. Jer ako si dio grupe, jednačiš se sa grupom, jer, s kim si takav si, ako si rođen negdje, u nekom okruženju, ne možeš da se razlikuješ od svih... Ne možeš. Svi ste isti.

Muka mi je, od ovolikih informacija, svijeta u kojem živim. Svugdje oko mene ginu ljudi. Ne brojevi. Ne Ovi. Ne Oni. Ljudi!
I nije bitno šta su oni, oni su ljudi, i svaki ljudski život koji se okonča ratom ili mržnjom je izgubljeni ljudski život. Ljudski život koji je pretvoren u ništavilo. Na koncu, u broj.
Protiv sam svakog napada na ljudski život. Ne postoji taj rat za koji sam ja. Nije bitno protiv koga da je. Svaki ljudski život vrijedi podjednako. I molim se da ovaj svijet to jednom uvidi. I da, kada krene da digne na nekoga ruku, tog nekoga može da vidi ko ljudsko biće, jer onda možda ne bi krenuo dalje.  Možda bi onda stao. Kad krene da nečiji život svede na ravnu crtu, razmisli o svome životu, i bitnim stvarima u njemu, o stvarima koje on posjeduje, i koje svako drugo ljudsko biće posjeduje, i koje mu je vrijedno. I da razmisli može li se odreći tih vrijednosti s lakoćom. Ako je odgovor ne, može li onda nekome drugome uraditi isto?

Trebanje napada/ Napad na trebanje

Kada želite nekome dati do znanja da vam je potreban, da ga želite pored sebe, recite mu: " Trebam te. Treba mi da si tu." Recite mu: "Zagrli me, treba mi tvoja podrška." Recite: " Slaba sam.", u krajnjem slučaju, on će znati šta da uradi, jer je, dok ste mu povjerili svoju slabost, vrijedan toga da vas je liši. Govorenje: "Ti samo provodiš vrijeme na drugim mjestima.", "Nikada nemaš vremena za mene.","Gdje si sad poš'o?", "Opet negdje ideš!", samo daje do znanja osobi koja je pored nas, da nam smeta to što ona negdje ide, ali ne i zašto nam je bitno da ona ostane. I ako na ovakve načine to izustimo, postaje ništa drugo nego napad na slobodu osobe da ide gdje želi. Na slobodu osobe da bira s kim će da provodi svoje vrijeme. A svako, čija je sloboda lišena, ili bilo koje pravo lišeno, će, krenuti svoje pravo da brani. I ne samo da neće provesti s nama vrijeme onda kada smo puni trebanja da provodimo s njim vrijeme, nego će da i taj napad udaljiti od te misli da to u budućnosti radi.

Zar je toliko teško otkriti svoju "slabost" tim riječima: "Trebam te." Zar je toliko teško, otvoreno pokazati svoju potrebu, svoju vapnju, svoj, ako treba, i krik pustiti, da premosti to rastojanje između dvije osobe? Zašto mislimo da će neko drugi da čita između redova i da će ono: "Nikad nemaš vremena za sebe", protumačiti kao ono što ono jeste: "Želim da provodiš više vremena samnom? Zašto mislimo da neko drugi to uopšte treba da radi? Zašto nam je toliko teško prevaliti preko jezika ono što želimo?

 Kao da je pogrešno imati želje, a ispravno napadati.
Na šta smo se to naučili? Da napadom dozivamo nekoga upomoć, a činimo ga prezauzetim branjenjem samoga sebe. Dragi moji, samo tražite, i bit će vam dato, ono što je tražemo. Tako jednostavno i prosto. Izgoorite: "Trebaš mi."