Njegovo visočanstvo primjer

Otac galami na sina, da ne galami. Psuje, i govori mu: "Ako te opet čujem da nešto opsuješ, otići ćeš u ...", tamo negdje, odakle je došao. Inače, to nije psovka. Otac galami na kćerku, da ne pije. Kada ona kaže da i on pije, on govori: "Ne moraš ti biti ista kao ja, ti budi drugačija". Otac galami na majku što se djeca tako prema njoj ponašaju, što je ne poštuju dovoljno. Djeca su u sobi do te, u kojoj on galami.

Šta je zajedničko svim ovim malim djelićima puzzle?
U centralnom dijelu slike, riječ je. Primjer.

U početku, kada smo "kovni", a nedovoljno odrasli da nesamostalno mislimo, vodimo se onime što oko sebe vidimo, u svijetu koji je naš, onome koji poznajemo, koji nas okružuje. Kada čujemo nekoga svog, da sa smijehom pozdravlja osobe koje viđa, učimo da, kada nekoga vidimo treba da koristimo osmijeh, i koje riječi se koriste u tim situacijama. Učimo dakle, situacijski.
Kada dijete čuje da neko psuje, i ono izgovori istu tu psovku, koristeći isti izraz lica koji je naučio iz situacije u kojoj se psovka desila, roditeljima često prevagne smijeh. Simpatično im što dijete psuje. Dijete povezuje psovku i sa osmijehom, koji je za njega znak odobravanja njegovih roditelja. Idalje će to raditi, naravno, jer, želi da bude primjećeno, i odobravano. A kada im ne prevagne smijeh, onda se, ljutitog pogleda sa prstom usmjerenim prema djetetu, zaklinju da će slijedeći put kada ga čuju da to radi, dobiti po guzi. A ono je jadno, čulo od njih, i sada se, zbunjeno našlo, ne zna da li je to što je ono uradilo uredu, jer s jedne strane je vidjelo od modela da je to uredu, a s druge strane se susreće sa prijetnjom nečime neprijatnim, i strašnim, ukoliko to bude radilo.

Roditelj nema samopouzdanja. Osjeća teškoću toga u svakodnevnom snalaženju. Nije inicijativan. Ne želi da se ističe. Ne želi da govori dok su drugi u tišini, smetaju mu pari očiju koje su na njemu. Želi od svog djeteta da bude sve što on ne može. Govori mu: "Ti si najbolji. Ti to super radiš.", i druge stvari, za koje misle da će pomoći njegovom djetetu da izraste u samopouzdano. Ljuti se kada dijete ne uspije ono što je od njega očekivao. Ljuti se kada se dijete povlači iz društva. Pokušava da ga isforsira da se više trudi. Neuspješno, jer suština nije u riječima, nego u djelima. Dijete je, i prije nego je usvojilo uopšte i vokabular, imalo sposobnost da oponaša svog roditelja, i da od njega, PRIMJEROM, uči. I na osnovu njegovih reakcija stvorilo je načine na koje se ono samo nosi sa svijetom. I samo je doživljavalo otpor posmatrajući svijet oko sebe, i boreći se sa idejom da se u njega uključi.

Htjeli vi to ili ne, vi već imate moć utjecaja primjerom, na ljude oko sebe. To je jedna moć koja nadrasta vas same, i koje, ukoliko znate da je koristite, kao talas, može da izazove promjene, na mnogim stvarima oko vas. Riječi, s poštovanjem prema njihovoj moći, idalje, kaskaju u tome da preobraćaju svijet oko sebe. One mogu da djeluju, samo onda, kada u osobi već postoji iskra, za koju samo treba riječ, da se upali.
Savjesno koristite svoju moć, molim vas.

Brod u oluji

Bacio je sidro krivice, krik u pomoć, na moj brod
Nadao se da ću ja biti ta što moći će da ga vuče iz orkana.

Moj brod je, pod težinom sidra tog otvorio daske
u podivljalo morsko dno sidro je potonulo.

Sada i moj oštećen brod, voda popunjava.

Krik krivice odzvanja, a broda oba vezana, tonu zajedno.

Parovi zasebno

Stalno razmišljam o ljudima koji ne znaju da žive zajedno. O ljudima koji se vole, kao, a ne znaju da traju zajedno. O ljudima koji se poznaju, kao, a ne znaju da paze na onog drugog, kojeg poznaju, makar da mu ne rade one stvari za koje znaju da će ih povrijediti, makar da se s njima ne dotiču onih tema koje u njima jos nisu sazrele, jer mogu da budu bolni ti razgovori, makar da prešute one riječi koje znaju da će onog drugog, kojeg, kao, vole uvrijediti. Okružena sam ljudima koji govore za one druge s kojima žive, da ih vole, da iz poznaju, a uporno im se dešavaju stvari koje od njih ne očekuju. I, da stvar bude još gora, ti isti ljudi, ti ljudi koji su, sada mogu to slobodno reći, osuđeni jedni na druge (jer te dane zajedno ne doživljavaju kao nešto prijatno, nego nešto na sto su silom odabira prinuđeni, i što ne mogu da prekinu iz navike), ne znaju da priđu jedni drugima, da pričaju jedni sa drugima, da riješe stvari koje jesu problem.


I sve sto čujem je povišen ton, a kad su vrijedile te riječi u visokim tonovima? Sama visina tona dovede te do toga da ne slušas, jer para uši. Sama ta visina tona govori o tome, da, da su te riječi bile vrijedne, ne bilo potrebe za dizanjem tona. Govori se glasno, baš zato jer se tada mora slušati. Tada se biva prisiljenim da se čuje. Tada se sve podredi moranju da se čuje. I ova druga osoba, ona koja sluša, pritisnuta tim moranjem, kao životinja stiješnjena u kavezu, nagonski reaguje. Nagonski reaguje uzvraćajuci napad, uzvraćajuci to pucanje ušne opne. Kako takvi ljudi pričaju, kada moraju one druge na taj način da sile da ih se sluša. Ili, ako taj povišen ton ne urodi plodom, onda, onaj koji je jači prijeti pesnicama, a onaj slabiji ili ustrajava pod prijetnjom od masnica, ili odlazi, ili radi bilo šta što pogoršava situaciju, vec ionako lošu, dok se moraju da koriste takvi aduti kao visoki glas i snaga.

U zemlji, gdje je razvod, ili raskid, ili ostavljanje iza dugogodišnjeg truda bauk, i nešto što je nepotrebno, gdje ljudi ne grade zajedno, nego prije grade samo da bi nekome drugom bilo pravo, možda nekome od njih, ili nekome oko njih, ali nikako obome, veze traju godinama, bez zajedništva. Veze traju sa potkačenim nogama, sa padovima jedne od strana, sa razočarenjima jednih u druge, sa udaljavanjima, sa vremenom provedenim zajedno, tek reda radi, jer bi to tako valjda trebalo, sa krizama iz kojih se ne izlazi, koje se prešućuju, i koje se stavljaju pod tepih, onda kada se odlučimo pretvarati se, u sebi i van sebe, da je sve uredu, da će sve proći.

Ljudima je nejasno da ništa ostavljeno po strani, na milost i nemilost stvarima koje nismo mi, nikada ne može rezultirati krajem po našoj volji. Ili nekim sretnim krajem. U vezama koje traju, a koje su lišene trajanja zajedno, nema istinske sreće. Ima one sreće koju sami sebi napravimo u glavi, ima one sreće na koju se natjeramo kada kažemo: "Bit će to sve dobro, treba samo vremena.", a ništa ne uradimo da bude dobro. Lako je sebe zavarati, prelako. Lako je sve prepustiti slučaju. Lako je poslije okriviti onog drugog.

A ni mi, nimalo, nismo uraditi ništa po tom pitanju. Nismo uradili, jer nas je ona druga polovina povrijedila. Da li je znala da nas je povrijedila, da li je znala kako to boli? Da li je znala u šta je zarila zube? Da li ste joj to ikada rekli, onim tonom kojim govore dvoje ljudi koji žele najbolje jedno drugom? Ili ste je obasuli osudama, krivnjama? Da li je trebala tačno da zna da nas je uvrijedila i koliko bez da joj kažemo? Da li da je krivimo i što tačno nije znala? Trebala je da zna. Treba da zna. Mora da zna, mora da me poznaje, jer toliko smo zajedno. Da li smo pustili da nas toliko upozna? Da li smo se dali onoliko koliko smo mogli, ili smo prešutili one stvari koje nam se nisu kod nas sviđale, i ponudili onu verziju sebe koja je bila dovoljno dobra?

Niko ne može da nas zna, ako mu mi to nismo dopustili. I nikoga ne možemo kriviti za to jer ne može da nas čita između redova, jer mu nismo ni prave redove dali. Živjeti kao par nije tako lako. Ako vidiš da nekome ne dopuštaš, ti sam, da uđe u tvoj život onoliko koliko bi htio i mogao, radije ne pokušavati. Zašto imati par, ako su to idalje dvije zasebne osobe?

(19.9.2012)

Kidanje veza? (dio prvi)

Oduvijek sam u veze uronjena, od rođenja. Doduše, studioznije tek od trenutaka kada sam sama počela u njih da stupam. Prvo sam u njih bila uključena iskustvom, srcem više, manje raciom, a kasnije, kada sam već znala da želim da ih prozrem i da dođem do nečega što će dati kvalitet odnosu u koji ulazim, počela sam da puštam racio u proces spoznavanja veza.

Bilo je to, čini mi se, sa mojih 18,19 godina. Tada sam, pomalo, prestajala da bivam dijelom veza, bila u nekoj sigurnoj zoni, kao na onoj slici u kojoj Sheldon drži masku preko lica, dok ispod piše "Love is in the air." Nekako, opekla sam se par puta, i htjela sam samo da sjedim sa strane i posmatram druge u vezama i, iz njihovih, ne više iz svojih iskustava, saznam, šta je to što treba mome iskustvu, da bi na veze gledala drugačije.

I gledala sam, gledala, i upijala, upijala. Pogotovo su mi bili zanimljivi parovi koji su dugo vremena bili skupa, jer sam baš, eto, htjela da istražim tu tajnu dugovječnosti i da je, jednom kada stvorim u svojoj glavi formulu za taj eliksir, pustim da se stopi sa mojim odnosom. Ali, naišla sam na nešto što me više nego uznemirilo. Mnogo od tih dugogodišnjih parova, živjeli su u krnjavim vezama, koje je zub vremena podobro izgrickao. Kao da su ostale samo neke mrvice ljubavi, i previše vremena je prošlo, i uloženo u gradnju te građevine, njenog visočanstva ljubavi, da im se, jednostavno, baš zato jer jedno drugo isuviše poznaju, kretati ponovo iz početka, u svo to upoznavanje, i ponovno sticanje povjerenja, ponovno uštimavanje sa drugom osobom...
Bilo ih je strah od nepoznatog, pogotovo od toga: "Šta ako, ja ponovo uložim istu količinu energije, ili čak više energije nego sada, i ono opet propadne, kao ovo sada?". Ili, bilo ih je strah od: "Da li ću uspjeti ponovo naći nekoga ko mi odgovara ovako dobro, ipak...?". I isto tako: "Previše smo dugo skupa da bi se to pokvarilo. Probat ću sve od sebe da popravim."
Ali, jedna ključna stvar je tu, nekako, visila u zraku. Veza je dvoje. Kao dvije jedinstvene hemijske supstance koje se spajaju uvijek u drugačijim uvjetima. I svaki dodir zavisi od uvjeta, i od supstanci. Jednako od obje supstance. Jedna može biti dominantna, ali opet, i druga daje doprinos svemu tome. Ma koliko mali, idalje dovoljno veliki doprinos, da veza ili potraje ili nestaje. Bili su okrenuti prema svojoj nesreći, ovi od kojih sam ja učila šta to treba za dugotrajnost.
I trpili su, mnogo su trpili, u pokušajima da opravdaju vrijeme i trud koji su ulagali u ponovno obnavljanje veza, koje su, u čast navike, održavane, maltene, "na aparatima". Pokušavali su da je ožive, da je skinu sa aparata, opet zaboravljajući tu jednu istu stvar - Nije do njih sve. Samo 50% jeste.
Ostajali su u tim vezama, gubeći dio po dio sebe da bi dobili dio po dio druge osobe. I trajalo je, zaista jeste. Nekada čak i predugo.

Onda, znalo se dešavati malo krivudanje. Tražili su kod drugih ono što nisu nalazili kod osoba s kojima su. Tražili ono što im fali, da bi ta veza bila potpunija, pa se ponovo njoj vraćali, sa ispunjenjem te potrebe. I ostajali su tu, a nikada usvari nisu tu ni bili. Previše su se trudili da to uspije, da jednostavno, nije bilo spontanosti. Uvijek su bili u prošlosti ili u budućnosti, razmišljati o tome mogu li da se nose sa onim što je druga osoba imala kao iskustvo prije njih, ili, da li će moći kod druge osobe da poprave ovo ili ono da bi to na kraju rezultiralo konačnom srećom. Koliko su bili sa osobom s kojom su, ne znam, a gdje je počinjala ona granica na kojoj ulaze u 50% druge osobe i radeći na njoj pokušavali da poprave sav odnos?

Neki su od njih i znali da ih onaj drugi vara, i opet, ostajali u toj vezi, jer, nisu mogli da podnesu reakciju drugih na to varanje, činjenicu da su prevareni u očima drugih, šutnju oko toga, postavljanje pitanja oko toga zašto su prekinuli. Jednostavno, voljeli su da ostanu s tom osobom, da pređu preko svega, da niko ništa ne zna, i da misle da mogu da žive sa tim, jer sada, kada je "varalica" otkrivena, mogu da joj natovare krivicu za pretrpljenu tugu u vezi, i onda može da se trudi da to ispravi dovoljno dugo, da će od toga i cijela veza da živne, jer, eto, sada jedno daje od sebe 80%, i uspjet će da izvuče tu vezu. Ali opet, ona misao: Veza je dvoje. Da bi neko prevario, mora da postoji razlog i sa one druge strane, koja je prevarena. Ali, što o tome misliti, preveliki je teret biti prevaren. I prešutiti.

Gledala sam. Upijala.
I znala sam samo jedno. Uvijek imam samo 50%. Uvijek imam 50%. Mojih 50% ću jedino da uložim. I neka traje.

Oda zahvalnosti

Kako je sve počelo...

Sve je počelo davno, jednog dana, kada sam kod sebe opazila s kojom radošću opažam detalje oko sebe, usputne znake ljepote, i puštam ih da uplovljavaju u svijet mojih osjetila, i dotaknu dijelić mog života, opažanjem. Ne znam koji je to bio dan, ali znam, kada sam jednom sama stala na nit spontanosti, s kojom sam to radila, odlučila sam da je pratim često, svjesno. I tako, svakim danom, puštala sam da dijelom mog života postane jedan trenutak u kome magija života oživi, u prirodi. Ponekad je to bio trenutak kada se neko milo djetešce, neznanče, nasmije, trenutak kada sićušna bubamarica niotkuda sleti na moj prst, ponekada kada uhvatim dvoje zaljubljenih, kako pogledima stvaraju mali svijet, u kojem su samo njih dvoje, i gase svijet oko sebe, bivajući sljubljeni ljubavlju pogleda. A ponekad je to bio miris cvijeta, koji odnekud doplovi u nosnice, vjeverčica koja zašuška na drvetu, stidljivo se skrivajući od pogleda, trenutak kada vidim psa kako mi razdragano prilazi da se samnom poigra. 

Tada, osjetila sam radost, ispunjenost, veselje, zbog mogućnosti da budem tako divno dotaknuta u središte svoje duše, time što sam dio ljepote, i što imam oči koje mogu da je upiju i osjete, baš, osjete. A osjećaj, koji se razlijevao tijelom, opskrbljavao je svaku poru novim kiseonikom života, i mogla sam mnogo jače da koračam, kao da mi je data energija, vjetar blag za kretanje naprijed.

Onda...

Onda sam, jednog dana, otkrila šta je ustvari ta mikstura osjećanja. Bila je to zahvalnost. Jednoga dana, također netačno znam kojeg, čitala sam o zahvalnosti i ljepoti koji ona pruža svakom ljudskom biću koje je okusi, koje obogaćenje ona životu daje, koju promjenu fokusa sa stvari koje nam onečišćavaju pogled na one koj zaista vrijede. Probala sam praktikovati tu zahvalnost i shvatila: "To je onaj splet osjećaja, koji doživljavam, već godinama unazad." I krenula, ovaj puta, da forumulišem riječi hvale za svaki trenutak koji mi je, tako čaroban, poklonjen, da mi uljepša život.

I opet smo se sreli...

Zadnja lekcija iz praktikuma nenasilne komunikacije bila je zahvalnost. Drugačija vrsta zahvalnosti, bogatija, nadopunjenija vrsta zahvalnosti, od one koju sam prethodno znala. Takva vrsta zahvalnosti, koja se izriče sa puno više od same riječi: "Hvala.". Na riječ "hvala", u našoj kulturi, tako prirodno dolazi "Nema na čemu", "Ništa", "I drugi put", a meni se, učeći nenasilnu, napokon otvorio odgovor zašto je to tako. Kada kažem samo "Hvala", ja drugome ništa ne govorim u vezi toga što je on za mene uradio. Samo mu se zahvaljujem za to što je uradio za mene, za bilo koji dio toga - on može sam da uzme prostor koji mu je ostavljen i da promišlja o tome za šta mu se tačno zahvaljujem, i može, ali i ne mora, da shvati, šta je to tačno - idalje. I on mi odgovara sa tim ponuđenim odgovorima, jer došlo je do njega hvala, ali on nije osjetio njegovu ljepotu.

Ljepota zahvale.

Hvala, kada to kažem u duhu nenasilne komunikacije, drugoj osobi govori o tome šta je to što je ona uradila za mene, što je moj život obogatilo. Šta je to ona uradila, što je kod mene probudilo ta divna osjećanja, koja imam, koja osjećanja je u meni rasplinulo, kao rezultat koje zadovoljene potrebe. Laički, šta je meni trebalo, u momentu u kojem je ta osoba bila tu za mene, a ta osoba mi je pružila, i zajedno s tim pružanjem, dala mi i emocije, koje su se javile zadovoljenjem mog trebanja. 

Kada to drugoj osobi kažem, ne samo da i sama ponovo osjetim ta osjećanja, imenujući ih, nego i vratim u misli onaj predivni čin zadovoljenja trebanja, i iz misli da spustim ponovo u srce, koje je njime nahranjeno, nego i pored toga, dam osobi koja ga je napravila mogućnost da i sama osjeti navalu emocija kada uvidi koju je blagodar unijela u moj život, kako je učinila da se osjećam, kako je značajno promjenila djelić mog života u sunčan.

Osjeti se afirmisano. Osjeti se osnaženo. Osjeti se poletno i magično. Zadovoljno. Zahvalno!

I ostane s tim. Da, treba da ostane s tim. Da čuje, šta je to u njoj upravo prožuborilo. Prvo stidljivo, potom sve jače i prodornije. Jedna divna rijeka zahvalnosti, koja joj je, kroz hvala, data na dar, i ona sada može dalje da tom novom svježinom životne vode u sebi, napaja dalje oko sebe svijet.

Adi

Kako je lijep
taj tvoj mali svijet.
Od svega satkaš vrata da osmijeh pronikne.
Ko god nešto iz njega uzme, ti drugo učiniš svojim.
Sve postaje čarobno, taknuto prstima tvojim.

Gledam ti milo lice,
kako u sitnice veliku vrijednost staviš,
i od svega, običnog tako,
napraviš životno lako,
od slika u svojoj glavi,
od slika, čarobnih, živih od snova satkanih cijelih
ti javu uljepšaš i središ.

Pa sve što prstić dodirne,
odjednom skokne, živne
i počne da vrijedi.
A osmijeh sa lica ne blijedi,
i svako dobro je doš'o
da čaroliju s tobom stvara,
svako ko može da slijedi
te niti mašte što svijetli,
i da pusti da ga očara .

Kad ruke oko me' sklopiš
i u oči me pogledaš
ja u taj svijet dospijem,
i sva me milina pospe
i postajem čarobna i ja.

Znam kako ti je

Olakšavajući efekt "Znam kako ti je." ?

"Znam kako ti je."- ta rečenica, koja bi, kad se u obzir uzme šta poručuje, trebala da bude iscjeljujuća. Jer, ona govori, da osoba s kojom pričamo zna kroz šta prolazimo, zna taj osjećaj, kao proizvod istog tog iskustva, i zna, eto, kako mi je. A zašto ne olakšava ta rečenica, onda?

Zašto ne olakšava, imati pored sebe, nekoga, ko zna kako mi je?
Ne olakšava mi, zato, što on/ona, zna kako mi je. Zna. Ne osjeća. Znači mi, da je razmotrio moja osjećanja, i shvatio, svojim umom, da postoji dio iskustva u njegovom sjećanju, koji se podudara sa mojim, samim tim, posjeduje znanje o kakvoći mojih osjećaja. Znanje o mojim osjećanjima. Ne suosjeća.

Znam kako ti je, često kaže, da me ušutka. Kao ono, znam kako ti je, ne moraš dalje. Ne moraš da mi ponavljaš opet istu priču. Znam, znam. Bio sam tu, desilo mi se to, nije mi do toga da ponovo proživljavam. Sačuvaj me toga. Prošao sam se tog bola, znam kako ti je, ne vraćaj me nazad.

Možeš li doista, da znaš kako mi je?

Možeš li, jer, ja iz svoga spektra osjećaja crpim ona koja oslikavaju taj događaj? Crpim ona osjećanja koja ga čine doživljajem unikatnim za mene. Doživljajem, koji ću da pamtim, i onda kada sam događaj prestane da bude bitan. 

Može li neko, znanjem o događaju, da zna kako je meni? 

Može li, zaista da ima isti spektar osjećanja, istu podlogu vezanu za taj događaj, da taj događaj kod njega pokrene, iste misli, iste ideje o riješenju, iste potrebe?

Ne vjerujem, shodno sa našom unikatnošću kao ljudskih bića, unikatnošću naših iskustava i načina na  koji se nosimo sa onime što nam se dešava, naših strategija, i naših potencijala da ta iskustva koristimo u svrhu učenja o tome kako ćemo slijedeći put da se s njima iznesemo. Ne vjerujem, jer znanjem o događaju, ja znam samo šta se desilo, a ne i kakva je historija tog događaja za osobu kojoj se dešava, kakva su njena iskustva prethodna, s kakvim se teškoćama ona nosi u trenutku kada joj se ovo dešava, da li može da još i ovo što joj se dešava, posloži u glavi, i u srcu, tako, da je više ne uznemirava, niti znam, da li ovaj događaj vrata neka stara sjećanja, koja nisu prijatna...

I zato, obavezujem sebe, da ću da se trudim, da ne govorim "Znam kako ti je.", jer, u suštini, ne znam. Da ću, kada neko priča, da samo slušam, i pokušavam da prozrem KAKO se ta osoba osjeća, a ne ŠTA se dešava. Da joj dam nazad, samo ono što ona meni pruža : Njena osjećanja napram tog što se desilo, a koja prepoznajem u trenutku govora. Time ću joj pokazati da OSJEĆAM, a ne ZNAM, kako joj je.

Odnos

Uhvatim sebe često kako se preispitujem šta radim pogrešno u nekim odnosima sa ljudima, gdje je ta granica, koju ja ne znam da povučem, da se ne bi desilo da, onda kada on krene da postaje veza koja sputava rast, ne okrivljujem sebe za to.

Preispitujem se, šta je to, što još mogu da dam od sebe, šta je to što još mogu da uradim, kako bih se kvalitet odnosa popravio, kako bi se preusmjerio iz tog neželjenog smjera, da bi se doveo do toga da bi me ponovo, kao što me nekada, usrećivao?

Preispitujem se i, šta sam uradila pogrešno, pa je krenulo po zlu? Čime sam izazvala to što se dešava, da li sam mogla drugačije postupiti, ako jesam, zašto nisam, zašto sam morala tako postupiti...


I nizovi, i nizovi, beskonačni nizovi pitanja...


Onda, odjednom, kao što kod mene uvijek to biva, kontrapitanja.

Da li je taj odnos jednosmjeran, kako ga ja vidim? Odnos među dvoje ljudi to svakako ne može niti biti. S tim u vezi, kako to da sam samo ja odgovorna za smjer u kojem odnos kreće, ako, i ja, samo doprinosim tom opštem smjeru, zajedno sa drugom osobom?
Kako to da sam ja kriva za neki peh, ako mi druga osoba, u čast našeg odnosa, nije ukazala na dubinu koju on ima za nju, na to koliko je ona dotaknuta, pobuđena, ponukana, onime što je moj postupak? Koliko je ljuta, kako to nju potresa, gdje je dira?
Nije li to odnos? Reći, onda kada nam neko zalazi u područje koje je za nas ranjivo, kada nas dira ondje gdje nas boli, kada nas boli, ono što nam radi? Zar nije odnos, ukazati na to da nas druga osoba povređuje? Ukazati joj na to, jer ne može ona to znati, ne, ako joj mi ne ukažemo na to. Mi uvijek nešto mislimo da smo mi očigledni toliko da druga osoba treba da zna... Kao, podrazumjeva se... Treba da vidi, pa kako ne vidi, koji mu je vrag?
Ne. Niko nije dužan da vidi sve ono što mi mislimo. Pa mi sami ne možemo u nekim trenucima sabrati vlasitite misli, u haosu naviranja istih, kako da neko drugi može to, ili, pobogu, čitati između redova, ono što mu govorimo?

Odnos je direktnost. Odnos je govorenje nečega onakvog kakvo ono jeste, za nas. Odnos je povlačenje granica onoj osobi, s kojom ga gradimo, povlačenje, jasno i precizno, popraćeno objašnjenjem, ili, jednostavno, popraćeno govorenjem da je to linija koja se ne prenosi. Onda se odnos nastavlja graditi... Kao što i za gradnju kuće trebaju zidovi, tako i za gradnju prijateljstva trebaju granice. Da, granice, ma kako to čudno zvučalo.

I vjerujte, te granice neće narušiti prijateljstva, niti odnose. Te granice će, druga osoba, koja nas voli, prihvatiti kao nas same. Neće mu smetati. Te granice će mu biti naš crtež.

Odnos jeste to. Bivanjem onim što jesam. Ograničavanjem, oivčavanjem sebe naspram drugih.

Odnos je dvosmjeran. I, ne gradimo ga samo mi, niti mi kod drugoga možemo probuditi uvijek ono što je u nama živo, baš zbog njegovih granica i njegovog oivčenja. Ne može nas druga osoba uvijek shvatiti, niti gledati onako kako mi vidimo, niti biti za nas uvijek onda kada nam ona treba, zbog njih.

Odnos je ono što oboje stvaramo. I mi možemo da radimo na njemu do svojih granica, i do granica druge osobe. Možemo da mu dodamo onoliko čarolije koliko je neko spreman da prihvati... Možemo da mu damo onoliko nježnosti, s koliko neko može da se nosi... Možemo da mu poklonimo onoliko darežljivosti, koliko drugu osobu čini poletnom...

I nikako, ama baš nikako, ne treba sebe da dajemo preko toga... Preko "sebe", da bi sačuvali drugog, niti, da bi sačuvali odnos. Jer, dok se granice, bilo naše, bilo tuđe naruše, ostajemo i bez veze.
Bez te niti što nas spaja. Upravo granice i pletu tu pletenicu našeg odnosa... Tu nit spajalicu...
Volimo se njome opleteni, njome ukrašeni...

Talog

Nataloži se negativnosti, u neovisnosti o tome što postoji filter između mene i svijeta, filter sagrađen, što od mojih mehanizama odbrane, što od mog razumjevanja svijeta oko sebe, što od onog naivnog, dječijeg, čistog pogleda na svijet, s radošću, radoznalošću i optimizmom.

Nataloži se, jer, ponekad, ono što vidim, jednostavno, uglavnom, u trenutku u kojem se dešava, slikar užasa na licima. Jer je ono što vidim, jednostavno sijač straha. Ono što vidim je, ponekad, jednostavno, potkopač stabilnosti. Polje nemoći. Tuga.

U nekim trenucima, ta se dešavanja ne mogu pretvoriti u nešto ljepše, u nekih ishod, koji je sretan. U trenucima kada se ne nazire šta dobro može izaći iz toga, kada je čovjek, zaustavljen, u stanju šoka, nad onim što se dešava. Kada je čovjek, samo, jedna kap u vrtlogu, vrtlogu za koji ne zna, gdje ga nosi. 

U tim trenucima, u kojima sav trud svijeta postaje samo zbir kamenica rasutih po gomili mulja, u kojoj svo žrtvovanje postaje samo obris u gomili zemlje, u kojoj sva nada ostaje pod hrpom crijepa. 

U trenucima, kada, tlo pod nogama više nije stabilno, niti su moja koljena manje klecava od nestabilnosti.
Osjećam kako se bujice negativnog strovaljuju... negdje u dubine mene, dotičući one strašne godine, kojih se ne sjećam, u onaj rat, koji je prohujao, onu neizvjesnost, s kojom moja mama očekuje oca u podrumu kuće. Čeka ga, ne znajući dolazi li. Onaj strah, šta ako pitanjem pokrenut, ona želja da sve prođe proparana fijukom granata, iako dovoljno daleko, jednako blizu strahu... I sve ono što je ostalo iz toga, svi oni doživljaji, a ne događaji, koji su se u mene urezali, zajedno s tom bujicom, žele van.
Ponestaje kapaciteta za filter. 

Moj filter, sagrađen od svega onog što je za mene vrijednost, satkan sav od ljubavi, i od lijepih stvari na kojima sam zahvalna, i koji, u normalnim okolnostima, propušta one stvari, one probrane, one koje daju mom biću hranu za budućnosti i sve uporniju snagu, inatli snagu, nemoćan je, pred navalom svega što se u mene strovaljuje.
Moja uvijek pozitivna, dječije otvorena, spontana, nesputana osjećanja prema onome u šta idem, u tom su koktelu zbivanja, samo rastopljena, i u toj gorčini, njihov se okus ni ne osjeti.

Ali, ne da odustajem od jačanja svog filtera.
Ne da ikada odustajem od davanja unutar svojih granica. Ne da ikada odustajem od tople riječi. Ikada da odustanem od onog što mi je priroda? Ikada da odustanem od onog što sam ja, što iz mene žubori, i onda kad u meni užas huči?
Nikada ne odustajem.

Dok god je mene, ima otkuda da se gradi. Dok god je mene, imam otkuda da ponovo počnem. Dok god je mene, ima jedna kap, koja se opire gorčini. 
I sve se spolja može izgubiti, ali i snaga ne. I sve se okolo može sravniti, ali iznutra ne. Ovo iznutra je, dok je mene, sigurno od svega što dolazi. 
Dok je mene, ima uvijek jedna kontrateža, jedan filter koji, uprkos svemu, ostaje postojan. 
Ali, kao i svaki filter, ostaje vjeran svome talogu. Poštuje svoj talog. Poštuje ono što u njemu preživi. I iz tog taloga, crpi snagu...

Naočale.

Nije do mene, nego do tvojih naočala, to kako me vidiš.
Te naočale, one nisi dizajnerske, one su karakterne, one su sve od tebe i tvoga stava satkane.
One su unikatne.
Njih ne možeš nikome ni dati da ih pronosa.
I da ih daš, on ih neće vidjeti kao ti, jer druge oči ih nose.

A tvoj okvir, samo sa tvojim očima u kombinaciji daje sliku koju vidiš, gledajući prema meni.

I nije do mene, nego do tvojih naočala.
Da ja na sebi nemam ni grama prljavšine, ako su one zamrljane, kako da ti pomognem da vidiš me čistom?
Da ja na sebi nemam ni traga srama, ako su one greškama potkovane, kako da ti pomognem da me vidiš ispravno?

Sve je to tvojih naočala, ne do mene.
A ja ni njih ne mogu mjenjati.
One su tvoje, karakterne, unikatne, samo za tebe i samo od tebe i tvoga skrojene.
Ja i da ih nosim, ja neću svijet takvim vidjeti.
Ja i da ih nosim, ispod njih, oči su moje.

Ne želim ih niti nositi, niti se ogledati u njihovom odrazu.
Ja znam ko sam.
Tvoje naočale nisu moje ogledalo.

I nije do mene, nego do tvojih naočala.
I nije ti do mene, nego do tvojih naočala.

Cijena bivanja svojim

Gromoglasno u meni vrišti osjećaj skučenosti, sputanosti, dok sam utopljena u očekivanja drugih, u očekivanja cijelog društva prožeta kroz nametanja toga kako se osoba u određenim situacijama treba ponašati, osjećati... Od mene traže, vidim, da budem, ono što u sebi na mogu da nađem, ni toliko, da iz sile odglumim. Od mene traže toliko, da, i kad bih od toga napravila dovoljno da mogu odglumiti, završila bi dan sa osjećajem da nisam napravila nikakav korak koji me vodi u život, nego samo van života.

Otkako sam povezana sa samom sobom, mnogo više dobijam od ljudi, jer znam šta mi treba, i znam šta mogu da tražim, i gdje. Kada sam naučila da promatram svijet unutar sebe, istančanije su mi emocije, kroz osviještavanje svojih, mogu bolje i da tuđe prepoznam, i mogu, da kod ljudi primjetim bolje ono što ima i u meni, što je u meni životno i pokretačno. Isto tako, otkako sam povezana sa sobom, mogu da odvagam šta se u meni dešava, i odaberem za sebe ono što meni više pogoduje, samo zato, jer čujem sebe sada, nisam ušutkavana onime što mi govore, sa svih strana- Šta bih trebala?

Imam sada ta dva glasa - glas Šta bih trebala da osjećam i glas: Šta osjećam. Kada glas šta osjećam počne da govori o negativnim emocijama, a ja se spremam u nešto da pođem, zastanem, i sačuvam sebe od svega što me tamo čeka, zato jer, zajedno sa odabirom njega, biram i odluku da budem prema sebi iskrena.
Nije da se to uvijek ljudima sviđa. Rado će dodati svoja tumačenja na to, jer, ne mogu da im budem jasna. Ali, već dugo mi nije bitno da im budem jasna. Nije mi bitno, jer sam sama sebi jasna, dugo već. I to mi je sasvim dovoljno. S time sa dobro osjećam. Oni ljudi koji žele da me razumiju, oni će i moći. Oni koji imaju kapacitet za to, i uspjet će, sa lakoćom. To što ja držim do onoga kako se osjećam, njima neće biti barijera da budu samnom na Ti. To što ja slušam ovaj, više ne tako tanan glas u sebi, meni daje mir. A to mi i treba. Više ne moram da tražim da mi neko, spolja, da mir. Prijatna osjećanja struje mojim tijelom onda, kada se ja, sa sobom uskladim.

I da, ponekad, da bi se sa sobom uskladila, treba da uzmem vrijeme samo za sebe, da bih to mogla. Uzmem vrijeme da se otuđim u svoj svijet. Svi koji me poznaju, znaju koliko to meni znači, taj moj prostor pod nebom, samo moj, bez uticaja sa strana, i tamo me rado puštaju, jer znaju, da se iz njega uvijek vraćam nasmijana i autentična. Ne može njih da boli, da me puste, kada znaju, da mi to puštanje i omogućava bliskost sa njima, jer to tek mogu, kada se sama sebi približim.

I da, često, da bi se sa sobom uskladila, treba da prepoznam sva očekivanja koja lebde u zraku, i da ih, kao zastor, pomaknem, da bih mogla dati suncu da me obasja. Sa zastorom, mičem i ljude, koji ga kroje, ali s tim sam uredu.
Jer, život i ne treba biti satkan od želje da ispunjavam bilo čija do svojih očekivanja. Svoja jedino mogu prema sebi da prekrajam, da ih sa sobom, onim iskonskim u sebi, usklađujem. Moja se jedino samnom omeđena. I ako budu preuska, uvijek mogu da ih razvučem, i ako budu široka, uvijek mogu da ih obučem, i stanem na kišu, da se smanje. Neka to bude i kiša suza. Meni je najbitnije, da je ja biram.

Daj sebi ljubav.

Danas sam sva u mislima, neizostavno, kao i uvijek, kada uđem u neki proces. Opisala sam to kao da imam kišobran, koji se rasprostire nad glavom, ali i pada cijelom dužinom tijela, po meni, oko mene, tako, da ovo što sam ja, zajedno sa mojim mislima pravi cijeli ekosistem.

Često, kao i sada, zaokupljaju me odnosi među ljudima, to je nešto sa čim sam, kao ljudska jedinka, neodvojiva. Često kao i sada, otkrila sam, sama sebi, nešto o tim odnosima, što želim da dalje dajem, da širim, da veličam krzo govor, da bi, kao što sebi, omogućila i drugima da unaprijede ovo što zovemo život, a što ne bi bilo životom bez odnosa sa drugima, koji nas okružuju. Pišem, polazeći od onoga, što mnogi zaboravljaju:

Odnos prema sebi samome.

I to je odnos, da. Mnogo esencijalniji čak od svih drugih odnosa, a opet, uspostavljen na temelju drugih odnosa, tačnije, na temelju odnosa koje drugi imaju sa nama. Naravno, stalno smo izloženi porukama tipa: "Svako je tvorac svoje sudbine", "Ne obaziri se na tuđe mišljenje, to je samo njegova slika", "Bitno je ono što ti misliš o sebi", i ne kažem da to nije tačno, i da to ne bi trebalo da se uzima u obzir. Ali, dok to postoji, dok je potrebno da to sebi govorimo, već je jasno, da je dio introjekata došao do nas. Da su nam ove misli, kontrateža onome što smo u sebe već propustili, i želimo zadržati, da se dalje ne širi, kako bi izgradili onog SEBE, koje će samo sebi davati vrijednost.

Eh, tu smo. Ono JA, koje samo sebi daje vrijednost. U odnosu na druge gradimo mišljenje o sebi, kao što rekoh, slagali se mi sa time ili ne, to je tačno. To "građenje" se dešavalo i prije nego smo bili svjesni da uopšte postojimo MI, kao bića odvojena od drugih, otkako smo uopšte mogli da racionaliziramo i vodimo duge intelektualne rasprave o tome koliko je onoga od drugih dio nas, a koliko smo mi ono što su naši sopstveni odabiri. To "građenje" je trajalo onda, kada smo mi bili u periodu "upijanja", kada smo shvatili postojanje naših čula, kada smo se počeli oslanjati, svjesno, na svijet oko sebe, tražeći kako da utažimo žeđ svojim radoznalostima. Ono se počelo graditi, davno prije nego smo mi mogli shvatiti da se to dešava, i pokrenuti svoju "samoodbranu", i mnogo toga je postalo dijelom nas.

To je prvo od čega i  treba da krenemo. Od onoga o nama, što je dijelom nas, a što mi sami o sebi ne mislimo, nego je to sud nekoga drugoga, ili je to ponašanje nekoga drugoga prema nama poslalo poruku o tome kakvi smo. Razlučujemo šta je naše, a šta ne. I onda, da li se sa onim, što je od drugoga, možemo složiti, i otkuda možemo, gdje nalazimo uporište tim mislima, tim idejama o nama samima, da li uporište uopšte prebiva u nama, ili je pak u nekoj drugoj osobi, koja je nama to (do)dala zato jer ona nije umjela s time da se nosi? 

Razlučujemo, i onda, uzmemo sebi one stvari, za koje nađemo da imaju uporište u nama.

Drugo, što treba da uradimo za tebe, jeste, da budemo za sebe tu. Pod "biti za sebe tu" mislim, osluškivati svijet osjećanja koji živi u nama, osluškivati svijet našim potreba, koja nas pokreću na akciju, često, nečujno, dok smo m zaokupljeni drugim stvarima, i lutamo za dešavanjima oko nas. 

Zastanimo, pitajući se, kako se osjećamo, osluškujmo sebe. Taj glas će na početku biti tanan, skoro nečujan, sve dok ne bude u potpunosti siguran da želimo da ga čujemo, jer je bivao stavljan u stranu. Ali, s vremenom i slušanjem će i on jačati. I bit će brži, i jasniji, nećemo se morati toliko truditi da razaznamo šta je to što u nama živi.

Onda, kada postanemo za sebe tu, kada počnemo da sebe osluškujemo, ponašat ćemo se češće u skladu sa sobom, jer će taj glas biti vodilja šta trebamo dalje, šta nam treba da bi osjetili sav onaj spektar prijatnih osjećanja, i zadovoljnost, smiraj...

Onda, kada smo to zadovoljili, mi možemo da idemo u svijet. Možemo da dajemo drugima bogatstvo, koje je, zato što je čuto, počelo samo da izvire iz nas. Onda, kada smo u dodiru sa sobom samim, neće nam toliko trebati da nam drugi daju ono što i sami sebi možemo da damo, neće nam toliko trebati da nam drugi daju takt u kome ćemo mi rasti. Tada počinjemo da dobijamo na vrijednosti, jer, onda počinjemo sami sebi da je dajemo.

Potpuno naš svijet poznatosti

Sve je bilo obojeno nama.
Sva mjesta, koja do tada nisu privlačila pažnju, sada su bila obojena našim zajedničkim sjećanjima.
Te bezznačajne klupe, ti uhodani putevi,
sve je to bivalo opečaćeno nama,
i kada god sam tuda prolazila, zajedno su samnom, išle su i slike,
išle i uspomene pune topline,
išle i boje, miris, i načini na koji smo se smijali,
išli smo MI.

I kada sam išla sama, nikada nisam osjećala samoću,
jer nas dvoje smo opečatili oko sebe svijet.

U sve što smo dotakli, donijeli smo sebe.
I hodala sam, otada, potpuno našim svijetom poznatosti.

Drugačiji

Obojenost sobom

Zaista je zadivljujuće koliko smo mi ustvari obojeni sobom.
Koliko je, ma koliko nekada nismo ni svjesni, svijet oko nas filtriran našim sopstvenim očima do tolike mjere da, iako da gledamo otuđenog od sebe, on je isuviše naš.

I to ne ovisi od toga kakav stav u odnosu na njega imamo, da li ga volimo, ili se radije povlačimo u onaj, zaista svoj svijet, koji sačinjava naša soba, u kojoj smo okruženi stvarima koje su nam poznate, koje smo sami odabrali da nam sačinjavaju naš mali, personalni, sobni kutak. To zaista ne zavisi od toga da li se na njega gnušamo, da li se od njega stresamo, od njega želimo pobjeći ili želimo biti s njega zbrisani. Niti od toga da li uživamo u svemu oko sebe, u svakom živućem stvoru koji nas okružuje, svakom molekulu zraka koji promaršira kroz nosnice, što svakome možemo uputiti osmijeh i ljubav, svakome poželiti dobro i osjećati se svugdje kao da je dom.

Sve mi kreiramo, ipak. I taj jedan, i taj drugi pogled. Sve je to dio našeg odabira, kao što je i dijelom našeg odabira to s kime provodimo vrijeme, u šta trošimo vrijeme, šta puštamo u uho, šta u oko, šta u misao, koji nas stihovi pjesme dotiču, koji nam detalj slike zapadne za oko, na šta nas on podsjeća. Sve, sve oko nas, dodiruje ono suštinsko u nama, i sve ono što primjetimo klizeći kroz sadašnjicu trenutka, o nama nešto govori, o onome u nama, što nas pokreće.

Prema drugima

Kada gledamo u druge, i tada su nam filtri uključeni, čak se ponekad čini da se nikada ni ne gase, a nikada ni ne troše. S vremenom se jedni mjenjaju drugima, kako se mjenjaju i naša nahođenja i vrijednosti.

Neka osoba nam se svidi, jer u njoj prepoznajemo ono što je ima iskonsku bitnost za slaganje sa nama, naravno, ma koliko ona od nas bila različita. Ili, može da nam se desi, da nam se neka osoba svidi, jer smo se zadivili nekom njenom osobinom, i onda, na tu osobinu, poznavajući osobe koje imaju tu jednu osobinu, koju smo kod nje prepoznali, dodajemo druge osobine, koje idu s njom u paru, i od jedne osobine osobe, sklapamo cijeli dijapazon osobina, cijelu stranu spektra tih pozitivnih osobina, i od nje pravimo ideal.

A onda se desi, da ta osoba, ionako vidno obojena nama, ne odreaguje onako kako bi mi od nje očekivali.

Parčad predstave

I puca, na sitnu parčad naša predstava. Kada osoba jednom istupi iz našeg kalupa, u koji smo je smjestili, kalupa satkanog od našim vrijednosti i ubjeđenja, kada njeno ponašanje prestane da se ukapa u naša očekivanja, nastupa razočarenje. Više nismo tako sigurno, u ono što s tom osobom imamo. Ta osoba se ponaša drugačije od onoga kako očekujemo, i mi ulazimo u teren koji nam nije poznat, gledajući je. U nama raste nesigurnost, jer, ne možemo da nadovežemo, ne možemo da predvidimo njen slijedeći potez, a to nam čini strah ključalim. Od tog ključanja straha, mi se tresemo, treperimo, lelujamo se, kao grana na milosti orkana. Sav naš svijet predstava puca. Sav svijet počinje da nas plaši.

Sav svijet, jer, kada se jedna predstava o svijetu koju smo izgradili ruši, padaju zajedno s njom i ostale, kao domine. Mislimo, ako nas je ta osoba mogla tako da se ophodi, da li će se to desiti i još nekada sa drugima. 

Istina je jasna.

Bojimo svijet oko sebe bojama u sebi. Vidimo stvari onakvima kakve su naše potrebe, naše vrijednosti. I druge ljude težimo sa stavljamo u okvire onoga što poznajemo. Istina je, oni na nama ne vide nalijepljene smjernice kako se prema nama ponašati. Mi pravimo te smjernice, kroz odnos s njima. Trebamo im zato dati priliku sa sami kroje svoju sliku u našim očima. Trebamo da donosimo o njima zaključke u suglasju sa onim kako oni sami interpretiraju svoje postupke, a ne kako ih mi vidimo. 

Oni vape:

"Ako sam ja drugačije od tebe, možeš li me voljeti? Ako se ne ponašam u skladu sa tobom, hoćeš li me voljeti manje? Ako želim biti drugo od onoga što od mene želiš, hoćeš li zanemariti da mi je stalo do tebe?"

Poslušajmo.

Odlučih da pišem.

Sve je počelo od zahvalnosti.

Završavam sa samoučenjem nenasilne komunikacije. Zahvalnost. Zahvalnost tako da si, dok se zahvaljuješ svjestan potreba koje su zadovoljene, i da si, dok se zahvaljuješ, svjestan dobrobiti za tvoj život, koje su imale osobe kojima se zahvaljuješ, stvari, koje su sačinjavale dan koji je prošao.

Zahvala. Već jednom sam, dok sam čitala "Tajnu", naišla na tu lekciju. Zahvaljuješ, zato jer želiš to čemu se zahvaljuješ za zadržiš u svom životu, da mu odaš počast, da ga nahraniš, da raste dalje. Da zna da ima mjesto, da ima vrijeme, da ima prostor tvog života, da ga želiš tu. I ono će se ponavljati.

Sve se ponavlja, sa zahvalnošću.

Kao oni događaji koji se stalno ponavljaju, jer idalje nismo utvrdili lekcije, koje su nam nudili. Tako se i moja zahvalnost ponovila. Tako se i meni desilo podsjećanje na zahvalnost. Tako sam, danima, mjesecima, lutala oko pojma "potrebe", da bih, u jednom trenutku shvatila zbog čega, kao što svi u jednom trenutku života shvatimo uzročnost nečega, razložnost nečega, svrhovitost: Ne čujem svoje potrebe, šetajući životom. Šetajući, bezbrižno vođena danom što slijedi. Ne vidim ih, jer šetnja ta kroz život bombarduje čula raznim oblicima, mirisima, osobama, mjestima, vremenima, raspoloženjima, imenima... I prolazim, na sve se osvrćući, poštujući svoje čulo vida, svoja čula, ali ne i onaj glas unutar sebe, koji kaže: Meni treba ... da bi bila sretna. Spokojna. Slobodna. Jaka. 

Sve se nastavlja, drugačije.

Čemu sam zahvalna danas? Osvrćem se sa okončanjem dana. A do tada, drugačije gledam na svijet oko sebe. Kao da su moje oči više otvorene za opažanje svega onog, što je lijepo, a što, kako rekoh, zadovoljava moje potrebe i radi za moju dobrobit, i svega onoga što je vrijedno, i želim zadržati u životu.

I pišem, jer želim, da svima, kao meni, ovaj dan krene drugačije. Da zastanu, i shvate razložnost što su baš danas, baš ovog dana, ponovo pročitali tekst o zahvalnosti.