Pregled oporavka od prekida

Ovo je treći po redu tekst, i tema, koju sam izabrala zbog njene aktuelnosti u svakodnevnici, gledajući oko sebe parove, koji ostaju u vezama, koje više ne doprinose njihovom rastu, zato, jer su već veliki dio svoga vremena, truda, uložili na to da ih ipak održe, da one godine, koje su u njih potrošili, ne bi mogle da se nazovu uzalud potrošenim.

Posvećena je svim onim parovima, i onim dijelovima para, koji su idalje u vezama, koje su iscrpile iz njih mogućnost da idalje vide ljepotu u njima, i koji se izlažu naporu da pokušaju ipak, u čast svih godina provedenih zajedno, sačuvati onu iskru, koja je zgasla, a bila je razlog njihovog spajanja u par.

Posvećena je svim onima, koji nemaju dovoljnu hrabrost da zakorače ponovo u samotnost ili slobodu, kako god to vide, jer misle, da neće više moći da nađu osobu, s kojom će moći da dijele sve, i koji idalje onu osobu s kojom su, vide kao najbolju moguću osobu za sebe, iako to dugo već ne donosi zadovoljstvo.

I onima, koji su napravili već taj korak dalje, a kolebaju se, gledajući unazad, ono što su pustili samo sebi, da negdje, u zraku lebdi, kao uspomena na nešto, što nema svrhe da živi.

"Pregled dešavanja koja prate prekid (odnose se na nježniji spol)

• U roku od 8 sati: Maskara se ne otapa niz lice, jer je i suza manje. Smanjena je potreba za maramicama.
• U roku od 12 sati: Želja za bacanjem objekata, i lupanjem, se smanjuje. Nesposobnost formulisanja rečenica bez psovki je u drastičnom padu. Potreba za stvaranjem sarkastičnih, kritičarskih, ironičnih, zlobnih, osvetoljubljivih komentara o svemu što se tiče osobe s kojom nismo više je manje konstantna.
• U roku od 24 sata: šmrkanje postaje isprekidano, ali cijepanje fotografija raste
• Unutar 24-36 sati: Šanse za pravljenje sažaljivih poziva i poruka se smanjuju. Ljutnja se stišava, ali ne i plakanje kada se pogledamo u ogledalo. Mogućnost tuširanja i nošenja čiste odjeće se povećava. Potreba za pričanjem o stvarima nevezanim sa vezama je skoro nemoguća za zaustaviti
• Unutar 48 sati: Sposobnost mirisa i okusa se poboljšava. Ljutnja dolazi u paru sa povećanim osjećajem opuštanja i postepenim buđenjem samopouzdanja. Šanse za upućivanjem ljutitih poziva u pola noći se smanjuju.
• Nakon 7 dana: Potpuno miran, san koji nudi odmor, je ponovo moguć. Ljutnja se sputava sposobnošću da se smije raznim nesrećnim ljubavnim scenarijima. Prijatelji se više ne boje histeričnih ispada. Sposbnost kretanja u javnosti se povećava.
• Za 2-3 mjeseca: Rutina se ustabiljuje. Hodanje, jedenje. spavanje, i vježbanje postaje lakše. Šanse od pozivanja bivšeg i spušanja slušalice bez riječi se značajno smanjuju.
• Nakon 1-9 mjeseci: Povećava se nivo energije. Flertovanje je ponovno na snazi. Želja za novim interesima raste. Odbijanje da se ponovo uđe u vezu koja crpi energiju je jako.
• Nakon 1 godine: Rizik od srčanog udara se smanjuje na normalan nivo. Novi interesi smanjuju mogućnost vraćanja u prošlost. Sposobnost viđanja bivšeg u svakodnevnici bez da nas to dotiče je sada moguća.
• Nakon 2 godine: Traženje odgovora na pitanje zašto se ikada pravio veliki bauk oko toga da se okonča ta veza. Nekada veliki povodi za tugu, sada se pretvaraju u mala prisjećanja, koja rijetko svraćaju u um. Možda se ponekad vrate neka sjećanja zajedno s osmijehom, ali, ne zadržava se na njima dugo.  "

Ovaj tekst možete naći, u originalnom obliku na:

http://www.psychologytoday.com/blog/snow-white-doesnt-live-here-anymore/201312/timeline-breakup-recovery

Hvala vam na čitanju. Do slijedećeg teksta, želim vam, da uvijek, i baš uvijek, budete dijelom samo onih veza koje vam omogućuju stalni rast i napredak.

Biti sobom, voljeti tebe (Jednostavna vježba koja inspiriše bliskost sa voljenom osobom)

Tvorac ova vježbe je Marshall Rosenberg, autor nenasilne komunikacije. Ukoliko budete htjeli saznati nešto više o njemu i njegovom radu, budite slobodni da se zarovite u beskrajan prostor internetskih informacija. Nisam od toga da ljudima nudim gotovo na kašici. To znaju i oni što čekaju da im kuham. Idalje čekaju. Ko je samnom sudjelovao, on se i najeo :)

Da počnemo. Ovaj vježba, prožeta Nenasilnom komunikacijom (NVC), koristi se za stvaranje veza obogaćenim ljubavlju, sa našim partnerima, prijateljima, i porodicom, uz zadržavanje naše autonomije, našeg ličnog integriteta i vrijednosti.

Zahtjev koji se pred vas stavlja je slijedeći: Ispunite je sa osobom koja vam je bliska, a s kojom želite obnoviti iskru koja vas vezuje.

Napišite odgovore na pitanja koja slijede, kao da vas je ista upitala osoba s kojom želite da radite na odnosu:

1. Da li bi mi rekao jednu radnju, koju ja, kao tebi bliska, radim a koja tvoj život čini manje divnim?
(Samo pitanje implicira na to da ja, kao osoba koja postavlja pitanje, ne želim da se desi da učinim bilo šta osim onoga što ti donosi dobro, i obogaćuje tvoj život. Dakle, nešto, što radim, ili nešto što ne radim, a što bi moglo da učini tvoj život divnim.)

2. Pozivajući se na pitanje broj 1., kako ti to što ja činim ili ne činim, odražava na tebe? Kakva osjećanja se kod tebe javljaju? (Bitno mi je da se povežem sa tvojim osjećanjima, i želim da budem svjesna istih.)

3. Koje potrebe imaš, a nisu ostvarene?
(Shvatam da su tvoja osjećanja rezultat tvojih potreba - bilo da one jesu, ili nisu ostvarene)
(Zato bih voljela da mi kažeš kako se osjećaš, u slijedećem obliku: " Osjećam se tako jer bih voljela/željela/trebala/se nadam _________".

4. Svjesna sam  da radim nešto što tvoj život ne obogaćuje, i da imaš određena osjećanja koja iz toga proizilaze. Ono što sada od tebe trebam jeste, da mi kažeš, šta je to što ja mogu uraditi da bih učinila tvoj život bogatijim, vrijednijim, boljim?

Kao zahvalu, osobi koja je poželjela da uradi nešto da naš život učini ljepšim i bogatijim, možemo koristiti slijedeći oblik:

1. Kažemo šta je to što je osoba konkretno uradila što nas je obogatilo
2.kako se mi osjećamo nakon što je ona to uradila
3. koja potrebe je ta radnja zadovoljila.


Nadam se da će vam ova kratka vježba, koju sam za vas pripremila, omogućiti da osjetite talas životne energije, koja vas vodi dalje, entuzijastičnije, i ispunjenije, nego što ste prije nje mogli. Da je i ona, pomogla, da se vaš život s drugim, vama bitnim ljudima, obogati. Ona je bila drugi tekst, koji sam ja odabrala, i prevela sa engleskom, da bih je podijelila sa vama, jer znam koliko je bogatstvo biti okružen ljudima s kojima možeš da se osjećaš prijatno, i sigurno, bivajući ono što jesi, i pokazujući svoja osjećanja i sve potrebe koje iza njih stoje.

S puno ljubavi,
vaša Maja.

p.s. Link ovog teksta na engleskom jeziku, kao i mnoge druge tekstove iz okrilja Nenasilne komunikacije možete naći na:
http://www.nonviolentcommunication.com/freeresources/article_archive/intimate_relationships_mrosenberg.htm

Opasnost od puštanja djece da plaču

Budući da sam u našem okruženju nailazila na slične savjete, u slučajima kada, npr. dijete ne može da uspostavi rutinu spavanja tijekom noći, ili kada često plače jer želi da ga se nosi... Smatra se, da se dijete ne treba tako često nositi, jer će se onda ono naviknuti da se nosi, i šta onda, pobogu? Morat će se stalno nositi. I to je veliki problem. Ili, ako se stalno budi, naviknut će se, ukoliko odmag ustanemo, na to, pa ćemo stalno morati ustajati, i nećemo moći da se naspavamo. Na jednu stranu, jeste to pomalo neugodno iskustvo, nemogućnost da se naspavamo prvih nekoliko mjeseci ili godinu, ili dvije godine dječijeg života. I naravno, naša je ljudska potreba da imamo san, koji neće biti isprekidan, i koji će nam dati odmor od svakodnevnih pitanja koja nas muče, i koji će nam omogućiti uplovljavanje u nove pobjede, koje nosi dan. Ali s druge strane, tu je dobrobit našeg djeteta, kojemu mi,  svojim ophođenjem, postavljamo limite, do kojih će se razviti. A do nas je, koliki potencijal će da dosegne. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovog teksta, čije sam dijelove prevela, a našla sam ga na stranici: Psychology today .


... Ovo kao ideja postoji od 1880, kada su bile učestale epidemije, i smatralo se da, za dječiji boljitak, i da bi se uopšte objezbjedilo preživljavanje novorođenčeta, bilo bolje da odrasli ostvaruje s njim  kontakt.

S napretkom neuronauke, došlo se do saznanja da je ova praksa bila pogrešna - puštanje djeteta da se isplače može oštetiti dijetetovu sposobnost uspostavljanja veza sa svojom okolinom, kao i donijeti mnoge druge dugoročne posljedice. Ono doprinosi stvaranju osobe koja ne koristi svoje intelektualne potencijale, kao ni zdravrstvene, ali je zato više anksiozna, manje kooperativna i više distancirana, a koja će naučeno iz ophođenja prema sebi prenositi na naredne generacije.
Bihejvioristi (stučnjaci koji se bave ponašanjem) su bili mišljenja da postoji niz akcija, između ostalog ova, ostavljanje djeteta da plače, koje doprinose tome da dijete postane neovisno. Sadašnja otkrića ukazuju na to da forsiranje dječije neovisnosti samo vodi još većoj ovisnosti. S druge strane, zadovoljavanjem dječije potrebe za bliskošću sa roditeljem, koja se iskazuje kroz plač, između ostalog, vodi ne samo zadovljavanju potreba djeteta, nego i otvorenju puta ka uspostavljanju njegove neovisnosti.
Činjenica jeste da roditelji koji pravovremeno i kontinuirano odgovaraju na potrebe svoje djece prije nego i dođe do njihove krajnje uznemirenosti, dakle, prevenirajući plakanje,  češće odgoje djecu koja su neovisna (Više možete pročitati u Stein i Newcomb, 1994.) Ono što treba da razumijemo jeste da je dijada majka dijete recipročna. Postoji simbiotska povezanost, koja doprinosi povećanju zdravlja oboje istovremeno. Ovo se odnosi i na ostale skrbnike djeteta.
Još jedna neobično popularna praksa jeste ostavljanje djece same u sobi, u krevetcu, da se isplaču. Ona proizilazi iz nepoznavanja razvoja dječijeg mozga.

• Rast bebe je poboljšan kada je ona u fizičkom kontaktu sa osobom koja se o njoj brine.
• Bebe ukazuju na potrebu koju imaju kroz gestikulaciju, ili eventualno, ako je ona nedovoljna, kroz plač. Kao i odrasla osoba, beba se također smiri kada dobije ono što želi.
• Postoje mnoge dugoročne posljedice negiranja dječijih potreba i nedovoljne brige za zadovoljenje istih (za više pogledi Bremmer i sur., 1998; Blunt Bugental i sur., 2003; Dawson i sur. 2000; Heim i sur. 2003).
• Sigurna privrženost je povezana sa odgovornim roditeljstvom (koja podrazumjeva smirivanje beba kada se probude i plaču usred noći).

Kakve posljedice ima puštanje bebe da plače na nju samu, i na dijadu sa skrbnicima?

Neuronske poveznice su oštećene. Kada je beba jako uznemirena, dolazi do oštećenja sinapsi, tj. bitnih preduslova za razvoj dječijeg mozga, koji je u tom periodu ljudskog života najintezivniji. Oslobađa se hormon kortizol (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kortizol). On, u suštini, uništava nove neurone, a posljedice tog uništavanja se ne pokazuju u bliskoj budućnosti, nego tek dugoročno (Thomas i sur., 2007).

Može doći do poremećene reaktivnosti na stres, ne samo u mozgu (sistemu zaduženom za reagovanje na stres) (Bremmer i sur.,1998), nego i u tijelu, putem vagus nerva, koji ima utjecaj na funkcionisanje mnogih sistema u organizmu (npr. varenju). 

Samoregulacija je umanjena. Beba koja je oslonjena na skrbnike putem njih se uči samoregulaciji. Odgovorno roditeljstvo tj. zadovoljavanje dječijih potreba doprinosi bržem smirivanju i tijela i mozga. Kada se beba uplaši, a roditelj je smiruje i drži uz sebe, dijete gradi očekivanje da dolazi utjeha, koje se integriše u njenu sposobnost da sama sebe zadovolji. To se ne dešava u slučajevima kada je beba prepuštena sama sebi, nego se tada javlja prestanak rasta, osjećaja i povjerenja naspram svijeta oko sebe (Henry i Wang, 1998).

Povjerenje je umanjeno. Kako je Erik Erikson isticao, prva godina djetetovog života je kritično razdoblje u uspostavljanju  povjerenja prema svijetu oko sebe, ali i prema sebi samome. Kada su djetetove potrebe zadovoljenje prije nego dođe do preplavljujuće uznemirenosti, dijete uči da je svijet mjesto u koje ima povjerenje, da su osobe oko njega pune podrške, i da je ono vrijedno toga da se njegove potrebe zadovolje.  Kada to nije slučaj, dijete nema povjerenja u ljude oko sebe, ali i njegovo samopoštovanje je umanjeno, te može doći do toga da cijeli život provede u pokušavanju da popuni unutrašnju prazninu koja je posljedovala njegovom prepuštanju samom sebi.

Skrbnikova osjećajnost može biti oštećena. Skrbnik koji nauči da ignoriše plakanje bebe, će jako vjerovatno zanemarivati i mnogo očitije znakove da je dijete u potrebi. 

Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezana u velikoj mjeri sa pozitivnih ishodima dječijeg razvoja. Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezano sa inteligencijom, empatijom, manjkom agresivnosti ili depresije, samoregulacijom i socijalnim kompetencijama djeteta. ...

Dodatna literatura:

1. Blunt Bugental, D. et al. (2003). The hormonal costs of subtle forms of infant maltreatment. Hormones and Behaviour, January, 237-244.
2. Bremmer, J.D. et al. (1998). The effects of stress on memory and the hippocampus throughout the life cycle: Implications for childhood development and aging. Developmental Psychology, 10, 871-885.
3. Dawson, G., et al. (2000). The role of early experience in shaping behavioral and brain development and its implications for social policy.Development and Psychopathology, 12(4), 695-712.
4. Heim, C. et al. (1997). Persistent changes in corticotrophin-releasing factor systems due to early life stress: Relationship to the pathophysiology of major depression ad post-traumatic stress disorder.Psychopharmacology Bulletin, 185-192.
5. Henry, J.P., & Wang, S. (1998). Effects of early stress on adult affiliative behavior, Psychoneuroendocrinology 23( 8), 863-875.
6. Thomas, R.M., Hotsenpiller,G. & Peterson, D.A. (2007).Acute Psychosocial Stress Reduces Cell Survival in Adult Hippocampal Neurogenesis without Altering Proliferation. The Journal of Neuroscience, 27(11): 2734-2743

Pišem o novom

Danas sam odlučila da na svom bloggu, ne pišem samo o sebi i svojim osjećanjima naspram dešavanja u vanjskom svijetu, i refleksijama iz mojih unutrašnjih prostorija duše u kojima se ona oslikavaju, i koja uzburkavaju, nego da se "dam" u prevođenje nekih naučnih tekstova sa engleskog, koji će omogućiti roditeljima sa ovih prostora, ali i mladima sa ovih prostora koji su zainteresovani za lični rast i napredak, i "bacanje pogleda udalj", da premoste tu barijeru koju pravi ponekada jezik pisanja, i zavire malo u tokove psihologije i njoj srodnih nauka, koje su moje lično opredjeljenje. Iako su moji tekstovi i inače oplemenjeni znanjem iz psihologije, i nekim mojim uvidima u ljudsko bivstvovanje, želim da dodam baš i ono objektivno znanje, lišeno mene, iako, naravno, sve želim popratiti i sobom, svojim komentarima i udjelom. Nadam se da će vas se svidjeti. Do čitanja.

Sada krećem sa svojim prvim postom, nakon završetka ovoga. Bit će o puštanju djece da plaču, opravdanosti ili neopravdanosti istog.

Rođenje priče

Prije nego riječi počnu da se preljevaju iz mene, iz nutrine, na papir, dešava se jedan dugi proces.
Jedan dugi proces nizanja riječi, u mislima, sklapanja ideja, koje nadolaze iz najrazličitijih izvora, i učenje tih ideja da jedna sa drugom sažive u jedan tekst, u jednu cjelinu, povezanu. Jedan dugi proces nalaženja zajedničkoga svemu što prolazi kroz čula, i kao koncem, obuhvatanje svega toga, nekim light motivom, i nizanjem pod jedan te isti naslov.

A neposredno prije samog utiskivanja na papir, u tijelu se dešavaju senzacije, koje se najbliže mogu porediti trenutku neposredno prije povraćanja. Neka mučnina, koja ipak, miriše na olakšanje i koja sluti na izbacivanje toksina i onoga što je loše iz tijela. Izbacivanje negdje u vanjski svijet, gdje, kao takvo, ljudima na prvu neće uvijek biti privlačno oku, ali će, nakon nekog vremena, ili možda, poneki ljudi, odmah na prvu, moći da razaznaju da je to nekada bilo sve hranjivo, i zdravo onda kada je unošeno u tijelo, kroz čula. Ili, da je to nekada bilo sve zdravo, i sigurno je prebivalo u tijelu, hraneći duh, i onda je postalo otrovano daljnjim unošenjem informacija spoljašnjeg svijeta, pa je, svejedno, moralo da ide napolje.

A kada se, napokon, oslobodim tog pritiska inspiracije, tog pritiska sličnog nagonu na povraćanje, odmaknem se od papira, i odahnem. I uzdahnem, duboko, da dublje ne mogu, da obuhvatim uzdahom svu tu prazninu, koja je nakon izbacivanja uslijedila.

"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara."

Čula sam, kako se ta rečenica iznad promalja kroz mnoge usne, i odzvanjala mi je dugo u glavi. Zvuči nekako optuživački, a takve rečenice mi uvijek zaglave u uhu i ostanu tu da ječe. Moje nisko samopoštovanje ih prepoznaje. I traži sebi hranu za život, i održavanje na istom nivou.

Ali drugi je razlog zašto mi je baš ova rečenica danas ponovo sjevnula kroz um, kao munja, ovaj put, lišena groma, koji pogađa moje (uprkos ogromnom naporu) nisko samopoštovanje. Danas mi je obasjala put svojom istinitošću.
"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara." Zaista jeste tako. I to je tako, prosto činjenično, kao što je prosto činjenično da bez daha nema ni života. Čovjekova je odlika da svijet oko sebe doživljava onako kako njegov um funkcioniše u tom trenutku, onako kakve misli njegov um okupiraju u tom trenutku, šta je to što mu treba tada, šta je ono čemu teži... Čovjekovo je da svijet spolja prilagođava onome, kakvo je stanje sa njegovim unutrašnjim svijetom. I, tendiramo, da svijet oko sebe prilagodimo do te mjere, da vidimo ono što mi želimo da vidimo, u njemu. Postoji tendencija da vidimo one stvari koje se slažu sa našim vizijama, a one koje ne, na neki način ignorišemo, dok, s druge strane, ukoliko na to pridodamo veliku količinu motivacije da se povežemo sa svijetom oko sebe, to može da stvori ogromnu količinu frustracije u onim situacijama kada nam to ne uspije, a isto tako, tendiramo misliti da svijet oko nas ima isti pogled na stvari, preslikan kao naš. U suštini, mi zaista svijet vidimo onakvim kako nama to odgovara. I to nije ništa loše, nego je to jednostavan odraz naše ljudske prirode, naše potrebe da u svijetu oko sebe pronađemo ono što nam je potrebno da bi bili zadovoljni, i vodili život lišen napetosti, a ispunjen smislom.
I kada nam neko kaže: "Ti samo vidiš ono što tebi odgovara.", sasvim logično, osmjehnut ćete se, jer u tome više ne vidite osudu, nego izricanje činjenice, koja je sasvim neodvojiv dio bivanja sobom.

SAMOZAVARAVANJE

Negacija postojanja uzroka nekog stanja

nikad nije dovela do nestanka stanja.

Niti će ikada sklapanja kapaka biti dovoljna

da nestane objekt koji strah rasplamsava.

Uzalud koraci u svrhu bježanja

kad uvijek sebe vučemo za nama.

Negacija postojanja prošlosti ovdje i sada

ne čini je manjom proždiračicom nada

da sutra ćemo biti slobodniji od straha

da će nas stići.

Uzalud koraci bježanja od sebe

kad stalno ćemo se sebi vraćati i uvijek sebi prići.

Zavaravamo sebe da bi mogli druge,

lažnim osmijehom preko stvarne tuge

da bi nas oni mogli uvjeriti da smo sretni,

vjerujući nam da smo sretni.

Uzalud bježimo u zagrljaj drugima,

uzalud druge činimo sretnima

kad biti najbolji sebi nismo spretni.

I bježati možemo

ali sebe ćemo uvijek za sobom vući.

Bao Pham

Kijamet

Slijevaju se informacije u oči, većom brzinom nego može mozak da ih preradi. Pogotovo zato jer su obojene emocijama koje mi se gade, i koje želim istog trena da izbacim iz svog krvotoka, bez uspjeha.

Informacije o poplavama u Bosni, i svim malverzacijama koje su se desile tokom istih, i koje se dešvaju i u trenutku govorenja, zamijenile su informacije o Svjetskom prvenstvu u fudbalu, dokle je ko došao, zašto i malverzacije, i malverzacije. I malverzacije.
Mnoštvo ljudi, sjede za svojim računarima, telefonima, prate pomno i raspravljaju, daju prijedloge, pljuju, hvale, jedni napadaju da drugi brane, jedni opravdavaju, jedni okrivljuju... Priče.
Dani provedeni za internetom, zauzetost kucanjem, kucanjem do zauzimanja stava prema ovom ili onom pitanju. I sve ostane na tome. Na kucanju. Na samo na u eteru lebdećim riječima, koje će sutra neko da pročita i preko njih udari "like". Zato i pišem ovdje, jer znam da će oči vjerno da gledaju u ekran. I naravno, preko ekrana pokreću promjene u društvu. Preko statusa na Facebooku, gdje svi znaju sve, i svako zna svakoga će da se javi novi poredak svijeta. Mjesto gdje su svi upravu, i svi upravljaju svojim komadićem prostora, onako kako žele da se predstave.

Slijevaju se informacije u oči, više nego ih mogu svariti. Kažu: "Hitler nije ubio sve Jevreje da bi svi vidjeli kakvi su", kažu da opet sve njih treba u komore, djeca raspravljaju u ratu, o klanju ovih ili onih, o puškama, o načinima ubijanja... Djeca, koja su se Boga pitaj čega naslušala, i Boga čitaj šta sve do njih ne dopre dok svoje mišljenje o svijetu kreiraju preko interneta i raznih portala na internetu koji će namontirati Bog za šta, na Bog zna šta, i napraviti neku senzacionalnu riječ koja će uzavrele mase dovoljno da potpali, da krenu jedni drugima da vade grkljane. Jedni mrze Druge zato što su pojedinci iz Jednih ili Drugih počinili nešto, i žele da se svete na iste načine na koje im je počinjeno. Jasno je meni da nema oprosta, dok god se ne prizna zločin, dok god se ne čuje kajanje od strane predstavnika onih koji su počinili zločine, ali, zar na isti način da vraćamo? Čujete li vi sebe, dragi ljudi, draga djeco otrovana?

Vjerno čekaju da se pojavi nova informacija koja ide u njihovu korist, da je postave, da mogu da potvrde svoje stavove da su oni koji su u njoj glavni negativci zaista takvi kakvi oni misle, da to sve ne treba da gleda zemaljsku svijetlost, da to sve treba ubiti na ovaj ili onaj način... I svi pojedinci, koji su unutar nekoga naroda su izjednačeni, i sve su to ista govna, to sve treba pobiti, obavezno. I neka, što su jednom, isti neki to mislili za nas, i neka, što je isti način razmišljanja doveo do toga što su pojedinci i pojedinci, grupe i grupe, ogromni brojevi ljudi ginuli iz istog razloga, što se odstranjivalo da se ljudi, i što su pretvarani samo u Ono, o nešto Ono, što ne zaslužuje da živi. Nije vrijedno. Kvari prosjek.

Raspravlja se o životima ljudi kao o brojevima. Koliko je bilo s jedne, koliko s druge strane. Treba izjednačiti. Treba ljudima uzeti opet ono ljudsko što svi imamo. Treba iznegirati da je iko, ko je iz grupe ljudi, koju ne volimo, ikada bio čovjek, i da će to ikada biti, budući da pripada toj grupi. Treba tražiti što više namontiranih vijesti koji će to potvrditi, i koje će dati vjerodostojnost našem razlogu što želimo da ih nema. Nećemo mi biti ništa manje sigurni ako nema njih, jer će biti neki novi Oni, koji će zato što smo Mi Njih, isto tako krenuti Oni na Nas. I tako ukrug. Uvijek ima neko vrijedniji, i neko manje vrijedan, većina će o tome da odluči, i ljudski životi će da gasnu i postaju brojke koje ispisuju historiju. Samo historiju. O toj historiji će se itekako raspravljati, i svako će imati svoje verzije i svoje razloge, koji će za njega biti opravdani, a ljudi...
Nek samo mole Boga, ovog ili onog, da se jednom ne nađu u grupi ljudi, koja će pokrenuti nešto s čime se oni ne slažu, kao pojedinci, jer će, kao pojedinci da budu isto ono što je grupa u cjelini. Jer ako si dio grupe, jednačiš se sa grupom, jer, s kim si takav si, ako si rođen negdje, u nekom okruženju, ne možeš da se razlikuješ od svih... Ne možeš. Svi ste isti.

Muka mi je, od ovolikih informacija, svijeta u kojem živim. Svugdje oko mene ginu ljudi. Ne brojevi. Ne Ovi. Ne Oni. Ljudi!
I nije bitno šta su oni, oni su ljudi, i svaki ljudski život koji se okonča ratom ili mržnjom je izgubljeni ljudski život. Ljudski život koji je pretvoren u ništavilo. Na koncu, u broj.
Protiv sam svakog napada na ljudski život. Ne postoji taj rat za koji sam ja. Nije bitno protiv koga da je. Svaki ljudski život vrijedi podjednako. I molim se da ovaj svijet to jednom uvidi. I da, kada krene da digne na nekoga ruku, tog nekoga može da vidi ko ljudsko biće, jer onda možda ne bi krenuo dalje.  Možda bi onda stao. Kad krene da nečiji život svede na ravnu crtu, razmisli o svome životu, i bitnim stvarima u njemu, o stvarima koje on posjeduje, i koje svako drugo ljudsko biće posjeduje, i koje mu je vrijedno. I da razmisli može li se odreći tih vrijednosti s lakoćom. Ako je odgovor ne, može li onda nekome drugome uraditi isto?

Trebanje napada/ Napad na trebanje

Kada želite nekome dati do znanja da vam je potreban, da ga želite pored sebe, recite mu: " Trebam te. Treba mi da si tu." Recite mu: "Zagrli me, treba mi tvoja podrška." Recite: " Slaba sam.", u krajnjem slučaju, on će znati šta da uradi, jer je, dok ste mu povjerili svoju slabost, vrijedan toga da vas je liši. Govorenje: "Ti samo provodiš vrijeme na drugim mjestima.", "Nikada nemaš vremena za mene.","Gdje si sad poš'o?", "Opet negdje ideš!", samo daje do znanja osobi koja je pored nas, da nam smeta to što ona negdje ide, ali ne i zašto nam je bitno da ona ostane. I ako na ovakve načine to izustimo, postaje ništa drugo nego napad na slobodu osobe da ide gdje želi. Na slobodu osobe da bira s kim će da provodi svoje vrijeme. A svako, čija je sloboda lišena, ili bilo koje pravo lišeno, će, krenuti svoje pravo da brani. I ne samo da neće provesti s nama vrijeme onda kada smo puni trebanja da provodimo s njim vrijeme, nego će da i taj napad udaljiti od te misli da to u budućnosti radi.

Zar je toliko teško otkriti svoju "slabost" tim riječima: "Trebam te." Zar je toliko teško, otvoreno pokazati svoju potrebu, svoju vapnju, svoj, ako treba, i krik pustiti, da premosti to rastojanje između dvije osobe? Zašto mislimo da će neko drugi da čita između redova i da će ono: "Nikad nemaš vremena za sebe", protumačiti kao ono što ono jeste: "Želim da provodiš više vremena samnom? Zašto mislimo da neko drugi to uopšte treba da radi? Zašto nam je toliko teško prevaliti preko jezika ono što želimo?

 Kao da je pogrešno imati želje, a ispravno napadati.
Na šta smo se to naučili? Da napadom dozivamo nekoga upomoć, a činimo ga prezauzetim branjenjem samoga sebe. Dragi moji, samo tražite, i bit će vam dato, ono što je tražemo. Tako jednostavno i prosto. Izgoorite: "Trebaš mi."

Njegovo visočanstvo primjer

Otac galami na sina, da ne galami. Psuje, i govori mu: "Ako te opet čujem da nešto opsuješ, otići ćeš u ...", tamo negdje, odakle je došao. Inače, to nije psovka. Otac galami na kćerku, da ne pije. Kada ona kaže da i on pije, on govori: "Ne moraš ti biti ista kao ja, ti budi drugačija". Otac galami na majku što se djeca tako prema njoj ponašaju, što je ne poštuju dovoljno. Djeca su u sobi do te, u kojoj on galami.

Šta je zajedničko svim ovim malim djelićima puzzle?
U centralnom dijelu slike, riječ je. Primjer.

U početku, kada smo "kovni", a nedovoljno odrasli da nesamostalno mislimo, vodimo se onime što oko sebe vidimo, u svijetu koji je naš, onome koji poznajemo, koji nas okružuje. Kada čujemo nekoga svog, da sa smijehom pozdravlja osobe koje viđa, učimo da, kada nekoga vidimo treba da koristimo osmijeh, i koje riječi se koriste u tim situacijama. Učimo dakle, situacijski.
Kada dijete čuje da neko psuje, i ono izgovori istu tu psovku, koristeći isti izraz lica koji je naučio iz situacije u kojoj se psovka desila, roditeljima često prevagne smijeh. Simpatično im što dijete psuje. Dijete povezuje psovku i sa osmijehom, koji je za njega znak odobravanja njegovih roditelja. Idalje će to raditi, naravno, jer, želi da bude primjećeno, i odobravano. A kada im ne prevagne smijeh, onda se, ljutitog pogleda sa prstom usmjerenim prema djetetu, zaklinju da će slijedeći put kada ga čuju da to radi, dobiti po guzi. A ono je jadno, čulo od njih, i sada se, zbunjeno našlo, ne zna da li je to što je ono uradilo uredu, jer s jedne strane je vidjelo od modela da je to uredu, a s druge strane se susreće sa prijetnjom nečime neprijatnim, i strašnim, ukoliko to bude radilo.

Roditelj nema samopouzdanja. Osjeća teškoću toga u svakodnevnom snalaženju. Nije inicijativan. Ne želi da se ističe. Ne želi da govori dok su drugi u tišini, smetaju mu pari očiju koje su na njemu. Želi od svog djeteta da bude sve što on ne može. Govori mu: "Ti si najbolji. Ti to super radiš.", i druge stvari, za koje misle da će pomoći njegovom djetetu da izraste u samopouzdano. Ljuti se kada dijete ne uspije ono što je od njega očekivao. Ljuti se kada se dijete povlači iz društva. Pokušava da ga isforsira da se više trudi. Neuspješno, jer suština nije u riječima, nego u djelima. Dijete je, i prije nego je usvojilo uopšte i vokabular, imalo sposobnost da oponaša svog roditelja, i da od njega, PRIMJEROM, uči. I na osnovu njegovih reakcija stvorilo je načine na koje se ono samo nosi sa svijetom. I samo je doživljavalo otpor posmatrajući svijet oko sebe, i boreći se sa idejom da se u njega uključi.

Htjeli vi to ili ne, vi već imate moć utjecaja primjerom, na ljude oko sebe. To je jedna moć koja nadrasta vas same, i koje, ukoliko znate da je koristite, kao talas, može da izazove promjene, na mnogim stvarima oko vas. Riječi, s poštovanjem prema njihovoj moći, idalje, kaskaju u tome da preobraćaju svijet oko sebe. One mogu da djeluju, samo onda, kada u osobi već postoji iskra, za koju samo treba riječ, da se upali.
Savjesno koristite svoju moć, molim vas.

Brod u oluji

Bacio je sidro krivice, krik u pomoć, na moj brod
Nadao se da ću ja biti ta što moći će da ga vuče iz orkana.

Moj brod je, pod težinom sidra tog otvorio daske
u podivljalo morsko dno sidro je potonulo.

Sada i moj oštećen brod, voda popunjava.

Krik krivice odzvanja, a broda oba vezana, tonu zajedno.

Parovi zasebno

Stalno razmišljam o ljudima koji ne znaju da žive zajedno. O ljudima koji se vole, kao, a ne znaju da traju zajedno. O ljudima koji se poznaju, kao, a ne znaju da paze na onog drugog, kojeg poznaju, makar da mu ne rade one stvari za koje znaju da će ih povrijediti, makar da se s njima ne dotiču onih tema koje u njima jos nisu sazrele, jer mogu da budu bolni ti razgovori, makar da prešute one riječi koje znaju da će onog drugog, kojeg, kao, vole uvrijediti. Okružena sam ljudima koji govore za one druge s kojima žive, da ih vole, da iz poznaju, a uporno im se dešavaju stvari koje od njih ne očekuju. I, da stvar bude još gora, ti isti ljudi, ti ljudi koji su, sada mogu to slobodno reći, osuđeni jedni na druge (jer te dane zajedno ne doživljavaju kao nešto prijatno, nego nešto na sto su silom odabira prinuđeni, i što ne mogu da prekinu iz navike), ne znaju da priđu jedni drugima, da pričaju jedni sa drugima, da riješe stvari koje jesu problem.


I sve sto čujem je povišen ton, a kad su vrijedile te riječi u visokim tonovima? Sama visina tona dovede te do toga da ne slušas, jer para uši. Sama ta visina tona govori o tome, da, da su te riječi bile vrijedne, ne bilo potrebe za dizanjem tona. Govori se glasno, baš zato jer se tada mora slušati. Tada se biva prisiljenim da se čuje. Tada se sve podredi moranju da se čuje. I ova druga osoba, ona koja sluša, pritisnuta tim moranjem, kao životinja stiješnjena u kavezu, nagonski reaguje. Nagonski reaguje uzvraćajuci napad, uzvraćajuci to pucanje ušne opne. Kako takvi ljudi pričaju, kada moraju one druge na taj način da sile da ih se sluša. Ili, ako taj povišen ton ne urodi plodom, onda, onaj koji je jači prijeti pesnicama, a onaj slabiji ili ustrajava pod prijetnjom od masnica, ili odlazi, ili radi bilo šta što pogoršava situaciju, vec ionako lošu, dok se moraju da koriste takvi aduti kao visoki glas i snaga.

U zemlji, gdje je razvod, ili raskid, ili ostavljanje iza dugogodišnjeg truda bauk, i nešto što je nepotrebno, gdje ljudi ne grade zajedno, nego prije grade samo da bi nekome drugom bilo pravo, možda nekome od njih, ili nekome oko njih, ali nikako obome, veze traju godinama, bez zajedništva. Veze traju sa potkačenim nogama, sa padovima jedne od strana, sa razočarenjima jednih u druge, sa udaljavanjima, sa vremenom provedenim zajedno, tek reda radi, jer bi to tako valjda trebalo, sa krizama iz kojih se ne izlazi, koje se prešućuju, i koje se stavljaju pod tepih, onda kada se odlučimo pretvarati se, u sebi i van sebe, da je sve uredu, da će sve proći.

Ljudima je nejasno da ništa ostavljeno po strani, na milost i nemilost stvarima koje nismo mi, nikada ne može rezultirati krajem po našoj volji. Ili nekim sretnim krajem. U vezama koje traju, a koje su lišene trajanja zajedno, nema istinske sreće. Ima one sreće koju sami sebi napravimo u glavi, ima one sreće na koju se natjeramo kada kažemo: "Bit će to sve dobro, treba samo vremena.", a ništa ne uradimo da bude dobro. Lako je sebe zavarati, prelako. Lako je sve prepustiti slučaju. Lako je poslije okriviti onog drugog.

A ni mi, nimalo, nismo uraditi ništa po tom pitanju. Nismo uradili, jer nas je ona druga polovina povrijedila. Da li je znala da nas je povrijedila, da li je znala kako to boli? Da li je znala u šta je zarila zube? Da li ste joj to ikada rekli, onim tonom kojim govore dvoje ljudi koji žele najbolje jedno drugom? Ili ste je obasuli osudama, krivnjama? Da li je trebala tačno da zna da nas je uvrijedila i koliko bez da joj kažemo? Da li da je krivimo i što tačno nije znala? Trebala je da zna. Treba da zna. Mora da zna, mora da me poznaje, jer toliko smo zajedno. Da li smo pustili da nas toliko upozna? Da li smo se dali onoliko koliko smo mogli, ili smo prešutili one stvari koje nam se nisu kod nas sviđale, i ponudili onu verziju sebe koja je bila dovoljno dobra?

Niko ne može da nas zna, ako mu mi to nismo dopustili. I nikoga ne možemo kriviti za to jer ne može da nas čita između redova, jer mu nismo ni prave redove dali. Živjeti kao par nije tako lako. Ako vidiš da nekome ne dopuštaš, ti sam, da uđe u tvoj život onoliko koliko bi htio i mogao, radije ne pokušavati. Zašto imati par, ako su to idalje dvije zasebne osobe?

(19.9.2012)

Kidanje veza? (dio prvi)

Oduvijek sam u veze uronjena, od rođenja. Doduše, studioznije tek od trenutaka kada sam sama počela u njih da stupam. Prvo sam u njih bila uključena iskustvom, srcem više, manje raciom, a kasnije, kada sam već znala da želim da ih prozrem i da dođem do nečega što će dati kvalitet odnosu u koji ulazim, počela sam da puštam racio u proces spoznavanja veza.

Bilo je to, čini mi se, sa mojih 18,19 godina. Tada sam, pomalo, prestajala da bivam dijelom veza, bila u nekoj sigurnoj zoni, kao na onoj slici u kojoj Sheldon drži masku preko lica, dok ispod piše "Love is in the air." Nekako, opekla sam se par puta, i htjela sam samo da sjedim sa strane i posmatram druge u vezama i, iz njihovih, ne više iz svojih iskustava, saznam, šta je to što treba mome iskustvu, da bi na veze gledala drugačije.

I gledala sam, gledala, i upijala, upijala. Pogotovo su mi bili zanimljivi parovi koji su dugo vremena bili skupa, jer sam baš, eto, htjela da istražim tu tajnu dugovječnosti i da je, jednom kada stvorim u svojoj glavi formulu za taj eliksir, pustim da se stopi sa mojim odnosom. Ali, naišla sam na nešto što me više nego uznemirilo. Mnogo od tih dugogodišnjih parova, živjeli su u krnjavim vezama, koje je zub vremena podobro izgrickao. Kao da su ostale samo neke mrvice ljubavi, i previše vremena je prošlo, i uloženo u gradnju te građevine, njenog visočanstva ljubavi, da im se, jednostavno, baš zato jer jedno drugo isuviše poznaju, kretati ponovo iz početka, u svo to upoznavanje, i ponovno sticanje povjerenja, ponovno uštimavanje sa drugom osobom...
Bilo ih je strah od nepoznatog, pogotovo od toga: "Šta ako, ja ponovo uložim istu količinu energije, ili čak više energije nego sada, i ono opet propadne, kao ovo sada?". Ili, bilo ih je strah od: "Da li ću uspjeti ponovo naći nekoga ko mi odgovara ovako dobro, ipak...?". I isto tako: "Previše smo dugo skupa da bi se to pokvarilo. Probat ću sve od sebe da popravim."
Ali, jedna ključna stvar je tu, nekako, visila u zraku. Veza je dvoje. Kao dvije jedinstvene hemijske supstance koje se spajaju uvijek u drugačijim uvjetima. I svaki dodir zavisi od uvjeta, i od supstanci. Jednako od obje supstance. Jedna može biti dominantna, ali opet, i druga daje doprinos svemu tome. Ma koliko mali, idalje dovoljno veliki doprinos, da veza ili potraje ili nestaje. Bili su okrenuti prema svojoj nesreći, ovi od kojih sam ja učila šta to treba za dugotrajnost.
I trpili su, mnogo su trpili, u pokušajima da opravdaju vrijeme i trud koji su ulagali u ponovno obnavljanje veza, koje su, u čast navike, održavane, maltene, "na aparatima". Pokušavali su da je ožive, da je skinu sa aparata, opet zaboravljajući tu jednu istu stvar - Nije do njih sve. Samo 50% jeste.
Ostajali su u tim vezama, gubeći dio po dio sebe da bi dobili dio po dio druge osobe. I trajalo je, zaista jeste. Nekada čak i predugo.

Onda, znalo se dešavati malo krivudanje. Tražili su kod drugih ono što nisu nalazili kod osoba s kojima su. Tražili ono što im fali, da bi ta veza bila potpunija, pa se ponovo njoj vraćali, sa ispunjenjem te potrebe. I ostajali su tu, a nikada usvari nisu tu ni bili. Previše su se trudili da to uspije, da jednostavno, nije bilo spontanosti. Uvijek su bili u prošlosti ili u budućnosti, razmišljati o tome mogu li da se nose sa onim što je druga osoba imala kao iskustvo prije njih, ili, da li će moći kod druge osobe da poprave ovo ili ono da bi to na kraju rezultiralo konačnom srećom. Koliko su bili sa osobom s kojom su, ne znam, a gdje je počinjala ona granica na kojoj ulaze u 50% druge osobe i radeći na njoj pokušavali da poprave sav odnos?

Neki su od njih i znali da ih onaj drugi vara, i opet, ostajali u toj vezi, jer, nisu mogli da podnesu reakciju drugih na to varanje, činjenicu da su prevareni u očima drugih, šutnju oko toga, postavljanje pitanja oko toga zašto su prekinuli. Jednostavno, voljeli su da ostanu s tom osobom, da pređu preko svega, da niko ništa ne zna, i da misle da mogu da žive sa tim, jer sada, kada je "varalica" otkrivena, mogu da joj natovare krivicu za pretrpljenu tugu u vezi, i onda može da se trudi da to ispravi dovoljno dugo, da će od toga i cijela veza da živne, jer, eto, sada jedno daje od sebe 80%, i uspjet će da izvuče tu vezu. Ali opet, ona misao: Veza je dvoje. Da bi neko prevario, mora da postoji razlog i sa one druge strane, koja je prevarena. Ali, što o tome misliti, preveliki je teret biti prevaren. I prešutiti.

Gledala sam. Upijala.
I znala sam samo jedno. Uvijek imam samo 50%. Uvijek imam 50%. Mojih 50% ću jedino da uložim. I neka traje.

Oda zahvalnosti

Kako je sve počelo...

Sve je počelo davno, jednog dana, kada sam kod sebe opazila s kojom radošću opažam detalje oko sebe, usputne znake ljepote, i puštam ih da uplovljavaju u svijet mojih osjetila, i dotaknu dijelić mog života, opažanjem. Ne znam koji je to bio dan, ali znam, kada sam jednom sama stala na nit spontanosti, s kojom sam to radila, odlučila sam da je pratim često, svjesno. I tako, svakim danom, puštala sam da dijelom mog života postane jedan trenutak u kome magija života oživi, u prirodi. Ponekad je to bio trenutak kada se neko milo djetešce, neznanče, nasmije, trenutak kada sićušna bubamarica niotkuda sleti na moj prst, ponekada kada uhvatim dvoje zaljubljenih, kako pogledima stvaraju mali svijet, u kojem su samo njih dvoje, i gase svijet oko sebe, bivajući sljubljeni ljubavlju pogleda. A ponekad je to bio miris cvijeta, koji odnekud doplovi u nosnice, vjeverčica koja zašuška na drvetu, stidljivo se skrivajući od pogleda, trenutak kada vidim psa kako mi razdragano prilazi da se samnom poigra. 

Tada, osjetila sam radost, ispunjenost, veselje, zbog mogućnosti da budem tako divno dotaknuta u središte svoje duše, time što sam dio ljepote, i što imam oči koje mogu da je upiju i osjete, baš, osjete. A osjećaj, koji se razlijevao tijelom, opskrbljavao je svaku poru novim kiseonikom života, i mogla sam mnogo jače da koračam, kao da mi je data energija, vjetar blag za kretanje naprijed.

Onda...

Onda sam, jednog dana, otkrila šta je ustvari ta mikstura osjećanja. Bila je to zahvalnost. Jednoga dana, također netačno znam kojeg, čitala sam o zahvalnosti i ljepoti koji ona pruža svakom ljudskom biću koje je okusi, koje obogaćenje ona životu daje, koju promjenu fokusa sa stvari koje nam onečišćavaju pogled na one koj zaista vrijede. Probala sam praktikovati tu zahvalnost i shvatila: "To je onaj splet osjećaja, koji doživljavam, već godinama unazad." I krenula, ovaj puta, da forumulišem riječi hvale za svaki trenutak koji mi je, tako čaroban, poklonjen, da mi uljepša život.

I opet smo se sreli...

Zadnja lekcija iz praktikuma nenasilne komunikacije bila je zahvalnost. Drugačija vrsta zahvalnosti, bogatija, nadopunjenija vrsta zahvalnosti, od one koju sam prethodno znala. Takva vrsta zahvalnosti, koja se izriče sa puno više od same riječi: "Hvala.". Na riječ "hvala", u našoj kulturi, tako prirodno dolazi "Nema na čemu", "Ništa", "I drugi put", a meni se, učeći nenasilnu, napokon otvorio odgovor zašto je to tako. Kada kažem samo "Hvala", ja drugome ništa ne govorim u vezi toga što je on za mene uradio. Samo mu se zahvaljujem za to što je uradio za mene, za bilo koji dio toga - on može sam da uzme prostor koji mu je ostavljen i da promišlja o tome za šta mu se tačno zahvaljujem, i može, ali i ne mora, da shvati, šta je to tačno - idalje. I on mi odgovara sa tim ponuđenim odgovorima, jer došlo je do njega hvala, ali on nije osjetio njegovu ljepotu.

Ljepota zahvale.

Hvala, kada to kažem u duhu nenasilne komunikacije, drugoj osobi govori o tome šta je to što je ona uradila za mene, što je moj život obogatilo. Šta je to ona uradila, što je kod mene probudilo ta divna osjećanja, koja imam, koja osjećanja je u meni rasplinulo, kao rezultat koje zadovoljene potrebe. Laički, šta je meni trebalo, u momentu u kojem je ta osoba bila tu za mene, a ta osoba mi je pružila, i zajedno s tim pružanjem, dala mi i emocije, koje su se javile zadovoljenjem mog trebanja. 

Kada to drugoj osobi kažem, ne samo da i sama ponovo osjetim ta osjećanja, imenujući ih, nego i vratim u misli onaj predivni čin zadovoljenja trebanja, i iz misli da spustim ponovo u srce, koje je njime nahranjeno, nego i pored toga, dam osobi koja ga je napravila mogućnost da i sama osjeti navalu emocija kada uvidi koju je blagodar unijela u moj život, kako je učinila da se osjećam, kako je značajno promjenila djelić mog života u sunčan.

Osjeti se afirmisano. Osjeti se osnaženo. Osjeti se poletno i magično. Zadovoljno. Zahvalno!

I ostane s tim. Da, treba da ostane s tim. Da čuje, šta je to u njoj upravo prožuborilo. Prvo stidljivo, potom sve jače i prodornije. Jedna divna rijeka zahvalnosti, koja joj je, kroz hvala, data na dar, i ona sada može dalje da tom novom svježinom životne vode u sebi, napaja dalje oko sebe svijet.

Adi

Kako je lijep
taj tvoj mali svijet.
Od svega satkaš vrata da osmijeh pronikne.
Ko god nešto iz njega uzme, ti drugo učiniš svojim.
Sve postaje čarobno, taknuto prstima tvojim.

Gledam ti milo lice,
kako u sitnice veliku vrijednost staviš,
i od svega, običnog tako,
napraviš životno lako,
od slika u svojoj glavi,
od slika, čarobnih, živih od snova satkanih cijelih
ti javu uljepšaš i središ.

Pa sve što prstić dodirne,
odjednom skokne, živne
i počne da vrijedi.
A osmijeh sa lica ne blijedi,
i svako dobro je doš'o
da čaroliju s tobom stvara,
svako ko može da slijedi
te niti mašte što svijetli,
i da pusti da ga očara .

Kad ruke oko me' sklopiš
i u oči me pogledaš
ja u taj svijet dospijem,
i sva me milina pospe
i postajem čarobna i ja.

Znam kako ti je

Olakšavajući efekt "Znam kako ti je." ?

"Znam kako ti je."- ta rečenica, koja bi, kad se u obzir uzme šta poručuje, trebala da bude iscjeljujuća. Jer, ona govori, da osoba s kojom pričamo zna kroz šta prolazimo, zna taj osjećaj, kao proizvod istog tog iskustva, i zna, eto, kako mi je. A zašto ne olakšava ta rečenica, onda?

Zašto ne olakšava, imati pored sebe, nekoga, ko zna kako mi je?
Ne olakšava mi, zato, što on/ona, zna kako mi je. Zna. Ne osjeća. Znači mi, da je razmotrio moja osjećanja, i shvatio, svojim umom, da postoji dio iskustva u njegovom sjećanju, koji se podudara sa mojim, samim tim, posjeduje znanje o kakvoći mojih osjećaja. Znanje o mojim osjećanjima. Ne suosjeća.

Znam kako ti je, često kaže, da me ušutka. Kao ono, znam kako ti je, ne moraš dalje. Ne moraš da mi ponavljaš opet istu priču. Znam, znam. Bio sam tu, desilo mi se to, nije mi do toga da ponovo proživljavam. Sačuvaj me toga. Prošao sam se tog bola, znam kako ti je, ne vraćaj me nazad.

Možeš li doista, da znaš kako mi je?

Možeš li, jer, ja iz svoga spektra osjećaja crpim ona koja oslikavaju taj događaj? Crpim ona osjećanja koja ga čine doživljajem unikatnim za mene. Doživljajem, koji ću da pamtim, i onda kada sam događaj prestane da bude bitan. 

Može li neko, znanjem o događaju, da zna kako je meni? 

Može li, zaista da ima isti spektar osjećanja, istu podlogu vezanu za taj događaj, da taj događaj kod njega pokrene, iste misli, iste ideje o riješenju, iste potrebe?

Ne vjerujem, shodno sa našom unikatnošću kao ljudskih bića, unikatnošću naših iskustava i načina na  koji se nosimo sa onime što nam se dešava, naših strategija, i naših potencijala da ta iskustva koristimo u svrhu učenja o tome kako ćemo slijedeći put da se s njima iznesemo. Ne vjerujem, jer znanjem o događaju, ja znam samo šta se desilo, a ne i kakva je historija tog događaja za osobu kojoj se dešava, kakva su njena iskustva prethodna, s kakvim se teškoćama ona nosi u trenutku kada joj se ovo dešava, da li može da još i ovo što joj se dešava, posloži u glavi, i u srcu, tako, da je više ne uznemirava, niti znam, da li ovaj događaj vrata neka stara sjećanja, koja nisu prijatna...

I zato, obavezujem sebe, da ću da se trudim, da ne govorim "Znam kako ti je.", jer, u suštini, ne znam. Da ću, kada neko priča, da samo slušam, i pokušavam da prozrem KAKO se ta osoba osjeća, a ne ŠTA se dešava. Da joj dam nazad, samo ono što ona meni pruža : Njena osjećanja napram tog što se desilo, a koja prepoznajem u trenutku govora. Time ću joj pokazati da OSJEĆAM, a ne ZNAM, kako joj je.

Odnos

Uhvatim sebe često kako se preispitujem šta radim pogrešno u nekim odnosima sa ljudima, gdje je ta granica, koju ja ne znam da povučem, da se ne bi desilo da, onda kada on krene da postaje veza koja sputava rast, ne okrivljujem sebe za to.

Preispitujem se, šta je to, što još mogu da dam od sebe, šta je to što još mogu da uradim, kako bih se kvalitet odnosa popravio, kako bi se preusmjerio iz tog neželjenog smjera, da bi se doveo do toga da bi me ponovo, kao što me nekada, usrećivao?

Preispitujem se i, šta sam uradila pogrešno, pa je krenulo po zlu? Čime sam izazvala to što se dešava, da li sam mogla drugačije postupiti, ako jesam, zašto nisam, zašto sam morala tako postupiti...


I nizovi, i nizovi, beskonačni nizovi pitanja...


Onda, odjednom, kao što kod mene uvijek to biva, kontrapitanja.

Da li je taj odnos jednosmjeran, kako ga ja vidim? Odnos među dvoje ljudi to svakako ne može niti biti. S tim u vezi, kako to da sam samo ja odgovorna za smjer u kojem odnos kreće, ako, i ja, samo doprinosim tom opštem smjeru, zajedno sa drugom osobom?
Kako to da sam ja kriva za neki peh, ako mi druga osoba, u čast našeg odnosa, nije ukazala na dubinu koju on ima za nju, na to koliko je ona dotaknuta, pobuđena, ponukana, onime što je moj postupak? Koliko je ljuta, kako to nju potresa, gdje je dira?
Nije li to odnos? Reći, onda kada nam neko zalazi u područje koje je za nas ranjivo, kada nas dira ondje gdje nas boli, kada nas boli, ono što nam radi? Zar nije odnos, ukazati na to da nas druga osoba povređuje? Ukazati joj na to, jer ne može ona to znati, ne, ako joj mi ne ukažemo na to. Mi uvijek nešto mislimo da smo mi očigledni toliko da druga osoba treba da zna... Kao, podrazumjeva se... Treba da vidi, pa kako ne vidi, koji mu je vrag?
Ne. Niko nije dužan da vidi sve ono što mi mislimo. Pa mi sami ne možemo u nekim trenucima sabrati vlasitite misli, u haosu naviranja istih, kako da neko drugi može to, ili, pobogu, čitati između redova, ono što mu govorimo?

Odnos je direktnost. Odnos je govorenje nečega onakvog kakvo ono jeste, za nas. Odnos je povlačenje granica onoj osobi, s kojom ga gradimo, povlačenje, jasno i precizno, popraćeno objašnjenjem, ili, jednostavno, popraćeno govorenjem da je to linija koja se ne prenosi. Onda se odnos nastavlja graditi... Kao što i za gradnju kuće trebaju zidovi, tako i za gradnju prijateljstva trebaju granice. Da, granice, ma kako to čudno zvučalo.

I vjerujte, te granice neće narušiti prijateljstva, niti odnose. Te granice će, druga osoba, koja nas voli, prihvatiti kao nas same. Neće mu smetati. Te granice će mu biti naš crtež.

Odnos jeste to. Bivanjem onim što jesam. Ograničavanjem, oivčavanjem sebe naspram drugih.

Odnos je dvosmjeran. I, ne gradimo ga samo mi, niti mi kod drugoga možemo probuditi uvijek ono što je u nama živo, baš zbog njegovih granica i njegovog oivčenja. Ne može nas druga osoba uvijek shvatiti, niti gledati onako kako mi vidimo, niti biti za nas uvijek onda kada nam ona treba, zbog njih.

Odnos je ono što oboje stvaramo. I mi možemo da radimo na njemu do svojih granica, i do granica druge osobe. Možemo da mu dodamo onoliko čarolije koliko je neko spreman da prihvati... Možemo da mu damo onoliko nježnosti, s koliko neko može da se nosi... Možemo da mu poklonimo onoliko darežljivosti, koliko drugu osobu čini poletnom...

I nikako, ama baš nikako, ne treba sebe da dajemo preko toga... Preko "sebe", da bi sačuvali drugog, niti, da bi sačuvali odnos. Jer, dok se granice, bilo naše, bilo tuđe naruše, ostajemo i bez veze.
Bez te niti što nas spaja. Upravo granice i pletu tu pletenicu našeg odnosa... Tu nit spajalicu...
Volimo se njome opleteni, njome ukrašeni...

Talog

Nataloži se negativnosti, u neovisnosti o tome što postoji filter između mene i svijeta, filter sagrađen, što od mojih mehanizama odbrane, što od mog razumjevanja svijeta oko sebe, što od onog naivnog, dječijeg, čistog pogleda na svijet, s radošću, radoznalošću i optimizmom.

Nataloži se, jer, ponekad, ono što vidim, jednostavno, uglavnom, u trenutku u kojem se dešava, slikar užasa na licima. Jer je ono što vidim, jednostavno sijač straha. Ono što vidim je, ponekad, jednostavno, potkopač stabilnosti. Polje nemoći. Tuga.

U nekim trenucima, ta se dešavanja ne mogu pretvoriti u nešto ljepše, u nekih ishod, koji je sretan. U trenucima kada se ne nazire šta dobro može izaći iz toga, kada je čovjek, zaustavljen, u stanju šoka, nad onim što se dešava. Kada je čovjek, samo, jedna kap u vrtlogu, vrtlogu za koji ne zna, gdje ga nosi. 

U tim trenucima, u kojima sav trud svijeta postaje samo zbir kamenica rasutih po gomili mulja, u kojoj svo žrtvovanje postaje samo obris u gomili zemlje, u kojoj sva nada ostaje pod hrpom crijepa. 

U trenucima, kada, tlo pod nogama više nije stabilno, niti su moja koljena manje klecava od nestabilnosti.
Osjećam kako se bujice negativnog strovaljuju... negdje u dubine mene, dotičući one strašne godine, kojih se ne sjećam, u onaj rat, koji je prohujao, onu neizvjesnost, s kojom moja mama očekuje oca u podrumu kuće. Čeka ga, ne znajući dolazi li. Onaj strah, šta ako pitanjem pokrenut, ona želja da sve prođe proparana fijukom granata, iako dovoljno daleko, jednako blizu strahu... I sve ono što je ostalo iz toga, svi oni doživljaji, a ne događaji, koji su se u mene urezali, zajedno s tom bujicom, žele van.
Ponestaje kapaciteta za filter. 

Moj filter, sagrađen od svega onog što je za mene vrijednost, satkan sav od ljubavi, i od lijepih stvari na kojima sam zahvalna, i koji, u normalnim okolnostima, propušta one stvari, one probrane, one koje daju mom biću hranu za budućnosti i sve uporniju snagu, inatli snagu, nemoćan je, pred navalom svega što se u mene strovaljuje.
Moja uvijek pozitivna, dječije otvorena, spontana, nesputana osjećanja prema onome u šta idem, u tom su koktelu zbivanja, samo rastopljena, i u toj gorčini, njihov se okus ni ne osjeti.

Ali, ne da odustajem od jačanja svog filtera.
Ne da ikada odustajem od davanja unutar svojih granica. Ne da ikada odustajem od tople riječi. Ikada da odustanem od onog što mi je priroda? Ikada da odustanem od onog što sam ja, što iz mene žubori, i onda kad u meni užas huči?
Nikada ne odustajem.

Dok god je mene, ima otkuda da se gradi. Dok god je mene, imam otkuda da ponovo počnem. Dok god je mene, ima jedna kap, koja se opire gorčini. 
I sve se spolja može izgubiti, ali i snaga ne. I sve se okolo može sravniti, ali iznutra ne. Ovo iznutra je, dok je mene, sigurno od svega što dolazi. 
Dok je mene, ima uvijek jedna kontrateža, jedan filter koji, uprkos svemu, ostaje postojan. 
Ali, kao i svaki filter, ostaje vjeran svome talogu. Poštuje svoj talog. Poštuje ono što u njemu preživi. I iz tog taloga, crpi snagu...

Naočale.

Nije do mene, nego do tvojih naočala, to kako me vidiš.
Te naočale, one nisi dizajnerske, one su karakterne, one su sve od tebe i tvoga stava satkane.
One su unikatne.
Njih ne možeš nikome ni dati da ih pronosa.
I da ih daš, on ih neće vidjeti kao ti, jer druge oči ih nose.

A tvoj okvir, samo sa tvojim očima u kombinaciji daje sliku koju vidiš, gledajući prema meni.

I nije do mene, nego do tvojih naočala.
Da ja na sebi nemam ni grama prljavšine, ako su one zamrljane, kako da ti pomognem da vidiš me čistom?
Da ja na sebi nemam ni traga srama, ako su one greškama potkovane, kako da ti pomognem da me vidiš ispravno?

Sve je to tvojih naočala, ne do mene.
A ja ni njih ne mogu mjenjati.
One su tvoje, karakterne, unikatne, samo za tebe i samo od tebe i tvoga skrojene.
Ja i da ih nosim, ja neću svijet takvim vidjeti.
Ja i da ih nosim, ispod njih, oči su moje.

Ne želim ih niti nositi, niti se ogledati u njihovom odrazu.
Ja znam ko sam.
Tvoje naočale nisu moje ogledalo.

I nije do mene, nego do tvojih naočala.
I nije ti do mene, nego do tvojih naočala.

Cijena bivanja svojim

Gromoglasno u meni vrišti osjećaj skučenosti, sputanosti, dok sam utopljena u očekivanja drugih, u očekivanja cijelog društva prožeta kroz nametanja toga kako se osoba u određenim situacijama treba ponašati, osjećati... Od mene traže, vidim, da budem, ono što u sebi na mogu da nađem, ni toliko, da iz sile odglumim. Od mene traže toliko, da, i kad bih od toga napravila dovoljno da mogu odglumiti, završila bi dan sa osjećajem da nisam napravila nikakav korak koji me vodi u život, nego samo van života.

Otkako sam povezana sa samom sobom, mnogo više dobijam od ljudi, jer znam šta mi treba, i znam šta mogu da tražim, i gdje. Kada sam naučila da promatram svijet unutar sebe, istančanije su mi emocije, kroz osviještavanje svojih, mogu bolje i da tuđe prepoznam, i mogu, da kod ljudi primjetim bolje ono što ima i u meni, što je u meni životno i pokretačno. Isto tako, otkako sam povezana sa sobom, mogu da odvagam šta se u meni dešava, i odaberem za sebe ono što meni više pogoduje, samo zato, jer čujem sebe sada, nisam ušutkavana onime što mi govore, sa svih strana- Šta bih trebala?

Imam sada ta dva glasa - glas Šta bih trebala da osjećam i glas: Šta osjećam. Kada glas šta osjećam počne da govori o negativnim emocijama, a ja se spremam u nešto da pođem, zastanem, i sačuvam sebe od svega što me tamo čeka, zato jer, zajedno sa odabirom njega, biram i odluku da budem prema sebi iskrena.
Nije da se to uvijek ljudima sviđa. Rado će dodati svoja tumačenja na to, jer, ne mogu da im budem jasna. Ali, već dugo mi nije bitno da im budem jasna. Nije mi bitno, jer sam sama sebi jasna, dugo već. I to mi je sasvim dovoljno. S time sa dobro osjećam. Oni ljudi koji žele da me razumiju, oni će i moći. Oni koji imaju kapacitet za to, i uspjet će, sa lakoćom. To što ja držim do onoga kako se osjećam, njima neće biti barijera da budu samnom na Ti. To što ja slušam ovaj, više ne tako tanan glas u sebi, meni daje mir. A to mi i treba. Više ne moram da tražim da mi neko, spolja, da mir. Prijatna osjećanja struje mojim tijelom onda, kada se ja, sa sobom uskladim.

I da, ponekad, da bi se sa sobom uskladila, treba da uzmem vrijeme samo za sebe, da bih to mogla. Uzmem vrijeme da se otuđim u svoj svijet. Svi koji me poznaju, znaju koliko to meni znači, taj moj prostor pod nebom, samo moj, bez uticaja sa strana, i tamo me rado puštaju, jer znaju, da se iz njega uvijek vraćam nasmijana i autentična. Ne može njih da boli, da me puste, kada znaju, da mi to puštanje i omogućava bliskost sa njima, jer to tek mogu, kada se sama sebi približim.

I da, često, da bi se sa sobom uskladila, treba da prepoznam sva očekivanja koja lebde u zraku, i da ih, kao zastor, pomaknem, da bih mogla dati suncu da me obasja. Sa zastorom, mičem i ljude, koji ga kroje, ali s tim sam uredu.
Jer, život i ne treba biti satkan od želje da ispunjavam bilo čija do svojih očekivanja. Svoja jedino mogu prema sebi da prekrajam, da ih sa sobom, onim iskonskim u sebi, usklađujem. Moja se jedino samnom omeđena. I ako budu preuska, uvijek mogu da ih razvučem, i ako budu široka, uvijek mogu da ih obučem, i stanem na kišu, da se smanje. Neka to bude i kiša suza. Meni je najbitnije, da je ja biram.